Srbija safari

Kada bi u našem zakonodavstvu postojala kazna za vređanje zdravog razuma Aleksandar Vučić bi dobio pet doživotnih robija. Ono šta on radi i govori odavno je prevršilo svaku meru. Na to sam više puta blagovremeno javno ukazivao. Sada su stvari otišle predaleko da se s razlogom pitamo, da li je sve vidljivija poremećenost u ponašanju predsednika Ćacilenda postala zarazna. Toliko, da deo naroda prihvata Vučićeve laži zdravo za gotovo, odbijaći da sagleda svu pogubnost koja iz toga svega proizlazi.

Poslednja u nizu potpuno neverovatnih ludosti je organizovana kampanja vlasti koja pokušava delu javnosti da dokaže, posle više od godinu i po dana, kako nije bilo upotrebe zvučnog topa i da je u pitanju simulacija studenata, osmišljena da se izazove građanski rat i ubije Vučić i njegova porodica. Svakojake laži su Vučić i ekipa dosad upotrebljavali kako bi odbranili sebe i sopstvenu vlast, ali ovoga puta su zabrazdili duboko u nešto što i sami znaju da nije istina. Tvrditi da je više hiljada ljudi instruisano i uvežbano od strane studenata da padaju i beže od udara zvučnog topa koji nije po njima upotrebljen je više nego morbidno. Kako je moguće da toliki broj ljudi, koji se pre toga nije nikad sreo, izvodi masovnu scenu rizikujući da ozbiljno budu povređeni. Oni koji su posle tog zvučnog udara, za koji vlast tvrdi da je izmišljen, potražili pomoć lekara, sad se optužuju da su deo nekakve zavere, zajedno sa medicinskim osobljem koje im je ukazalo pomoć i dalo adekvatno uverenje. Ukoliko u svetu filmske industrije pažljivo budu pratili šta priča Vučićeva vlast o veštini studentske simulacije u upravljanju masama, uslediće im poziv iz Holivuda. Jer, čak ni tamo neko tako nešto nije uspeo da izvede i to bez ikakve pripreme, onako spontano, bez dogovorenog znaka, u potpunoj tišini.

Ukoliko postoji ijedan normalan čovek koji bi mogao prihvatiti suludu i u cilju dodvoravanja Vučiću lansiranu tezu vlasti, postavlja se pitanje ko je upravljao drvećem, koje se isto tako, kao i ljudi, u istom ritmu povijalo od udara nečega što nije upotrebljeno. Tužilaštvo koje sprovodi istragu po instrukcijama Vučića i njegove kamarile, moralo bi da procesuira odgovorne u gradskom zelenilu i utvrdi šta je u pitanju. Ako su za simulaciju udara vazdušnog topa studenti zaslužili poziv iz Holivuda, za specijalnu dresuru drveća koje je ogromnom većinom podržalo njihov bunt, poziv iz Pentagona je nešto što bi bilo sasvim očekivano. Nikome nije još pošlo za rukom da na tako jedinstven način spoji istovremenu reakciju ljudi i prirode na neprirodni zvuk koji je imao zadatak da ih istraumira, toliko, da na kraju ispadne da su sve izmislili.

Da je vazdušni top upotrebljen javno su tvrdili Vučićevi verni saradnici Vladimir Đukanović, Dragan Vučićević i Čedomir Jovanović. Prva dvojica nisu krila radost zbog te upotrebe javno hvaleći Vučića što je odobrio da se puca na narod tokom pomena. I to onako mučki, s leđa. Njih do sada niko nije saslušao.

Svakome ko se tada našao na ulicama Beograda jasno je da nije reč ni o kakvoj simulaciji, niti predstavi, već o spremnosti vlasti da se najbrutalnije obračuna sa neistomišljenicima. Pokušaj da se studenti i oni koji ih podržavaju proglase za teroriste, kako im bi se onemogućilo da učestvuju i pobede na izborima je toliko jadna, da tako nešto mogu da smisle samo ozbiljno poremećeni ljudi čiji je cilj da trajno ugroze budućnost Srbije.

Nije tajna da je sa upotrebom zvučnog topa ili nečega sličnog tome, Aleksandar Vučić krenuo u sprovođenje masovnog Srbija safarija, gde će se na udaru naći (svi smo svedoci toga), svako ko ne prihvata ono što je on smislio u svojoj glavi. Ako već za Sarajevo safari nema dovoljno dokaza, za ovo ima, itekako. Skupovi podrške koje organizuje sa plaćenom publikom, uz pečenje i robote, sa nekakvom anketom spakovanom na glasački listić, kao deo plana za Srbiju “da zajedno gradimo budućnost”, neće mu pomoći, već će po ko zna koji put pokazati koliko su nesposobni i bahati. Sa njima i njihovim prevarantskim i sumanutim planovima jedino propast je zagarantovana, pa ko voli nek sledi Informer Vučića.

Za vreme Nato bombardovanja je Dečane već zamenio parking mestom na Novom Beogradu, a Gračanicu nameštajem, da bi sad sve to zaokružio pretvarajući Gazimestan u Ćacilend. Previše je toga lošeg uradio targetirajući i dovodeći u opasnost brojne ljude, izdao i opljačkao Srbiju kao niko pre, da bi se posle svega, tek tako, nekažnjeno izvukao. Misao se jednostavno ne može uhapsiti, kao što se slobodni ljudi ne mogu kontrolisati, niti se istina može zabetonirati, ma koliko se trudili Vučić i njegova bulumenta da dokažu suprotno.

Vidovita Zorka mu je navodno prorekla da će vladati doživotno, samo što mu nije rekla da se ta zemlja neće zvati Srbija već Zabela.

Narod se pita. Ako ne progledamo na Vidovdan, ne znam kad ćemo. Studenti pobeđuju.

Srđan Škoro

Srđan Škoro

Rodio sam se 17. maja 1963. godine u Beogradu, gde sam se i školovao. Magistar sam istorijskih nauka sa prijavljenim doktoratom. Za novine pišem od svoje 14 godine. U novinarstvu sam prošao bukvalno sve, od novinara, preko urednika, do glavnog urednika. Oprobao sam se i kao radio novinar.

Autor sam knjiga “Vučić i cenzura” (dva izdanja) i “Pobuna” kojima nije bilo dozvoljeno da budu u slobodnoj prodaji. Odslužio sam vojni rok 1981. godine u Aleksincu. Nisam osuđivan. Oženjen. Ne pripadam nijednoj političkoj stranci, ni terorističkoj organizaciji. Već godinama sam na Birou za nezaposlene i pitam se dokle će tu da me trpe još.

Borbu protiv Vučićevog režima i svih njegovih slugu i pomagača shvatam kao moralno, a ne ideološko pitanje. Ćutanje na sve ono što nam se događa u društvu i državi doživljavam kao izdaju. Uvek sam se borio o svom trošku i na sopstvenu štetu. Mentalna higijena i istinski otklon od ove i ovakve vlasti je nešto što posebno cenim.


Moja biografija još se piše i čeka pravi epilog.