„Lazarevo selo malo za fudbal sve bi dalo”, taj stih se znao i poštovao još u vreme SFRJ. Selo nadomak Zrenjanina je imalo više predstavnika u tadašnjoj fudbalskoj prvoj ligi. Najpoznatiji je svakako Nenad Bjeković nekadašnji golgeter Partizana, ali i dvojica sjajnih golmana Delivoje Šarenac, koji je godinama bio ljubimac Skopljanaca jer je uspešno čuvao gol Vardara i Milan Šarović kojem je i posvećena ova priča.
Sredinom sedamdesetih godina prošlog veka bilo je dovoljno reći Milan Šarović i sva deca od Vardara pa do Triglava su znala o kome se radi. Stariji ga se i dan danas sećaju i to iz više razloga. Pre svega jer je bio sjajan čuvar mreže prvo Proletera iz kojeg je prešao u zagrebački Dinamo gde je proveo tri sezone, a zatim otišao u redove kluba iz Kranjčevićeve ulice u Zagreb.
Da je Šarović bio značajna sportska „faca” u nekadašnjoj Jugoslaviji dovoljno je reći da je zagrebački radio komentator Ivo Tomić, koji je bio nadaleko poznat po svojim nadahnutim prenosima utakmica u kojima je sam smišljao stihove za pojedine fudbalere. Za Milana Šarovića je imao čak tri. Najčešće je koristio „Šarovićev let, ala džambo džet”, a pošto je najpoznatiji Lazarevčanin bio ljubimac ženskog dela publike često je govorio: „Zagreb ima momka popularnijeg od Bob Dilana Šarović Milana”. Treći stih je bio: „Zagreb je bez Šarovića kao kesten pire bez šlaga”. Većeg priznanja od stihova legendarnog Ive Tomića nije bilo.
Međutim, Milan Šarović je stekao afirmaciju u Proleteru koji je u to vreme bio drugoligaš. Zahvaljujući upravo njegovim blistavim odbranama Zrenjaninci su kroz kvalifikacije postali članovi elitnog društva. Šira javnost za njega je prvi put čula kada je u prijateljskoj utakmici njegovog kluba i Crvene zvezde u to vreme ljubimac širokih narodnih masa Dragan Džajić slomio nogu posle sudara sa njim.

Bio je to jedan bezazlen duel u kojem čuveni Džaja jednostavno nije imao sreće. Da zlo bude veće nije se radilo o prvenstvenoj već prijateljskoj utakmici. Šarović kojeg je publika i obožavala upravno zbog njegovih panterskih intervencija je posle jedne parade pao na Džajićevu nogu i kost je napukla. Niko na stadionu nije ni pomislio da se radi o tako teškoj povredi. Nesrećan slučaj što je uvek isticao i sam Džajić nije ni malo pokolebao sjajnog golmana koji je nastavio sa blistavim odbranama.
Kada je 1974. godine potpisao za Dinamo bio je zvezda prelaznog roka. Više klubova se interesovalo za njegove usluge. Tada je i došao do dresa reprezentacije gde je na tri utakmice bio rezerva Enveru Mariću. Na jednoj sam utakmici i sam kao petnaestogodišnji dečak bio svedok. Upravo su njih dvojica, Marić i Šarović najviše držali do svog stajlinga. Novi golman Dinama je ušao u anale kao prvi golman koji je nosio potpuno belu opremu umesto crne, koja je do tada obično bila rezervisana za golmane.
„Dojadilo mi je više crnilo”, kratko je obrazložio svoj potez Milan Šarović koji je zbog svoje elegancije, a bogami i lepote postao ljubimac ženskog dela publike koja je sve češće dolazila na Maksimir i Kranjčevićevu da vidi zgodnog dasu na golu. Srdačan, uvek ljubazan privlačio je pažnju dama. Dobar čovek, golmančina sjajnih refleksa, elegantan, voljen, uvek doteran, imao je originalni stil. Majstor da oraspoloži publiku.
U Zagrebu se i oženio Nevenkom i dobio sina Filipa, a kum na venčanju mu je bio nekadašnji saigrač Drago Rukljač. Dok je branio za klub iz „ulice pjesnika” Milan Šarović je daleke 1980. godine bio u centru pažnje zbog fotografije objavljene u zagrebačkom omladinskom listu „Polet” na kojoj je poznati golman potpuno nag sa telom isklesanim poput grčkog boga Apolona.
Današnji klinci, a i novinari misle da svet počinje od njih i da su paparaco fotografije nastale u ovom veku sa nastankom tabloida. Međutim toga je bilo i ranije. Upravo je Šarović bio prva „žrtva” Mije Vesovića koji ga je „ovekovečio” golog prilikom izlaska iz bazena posle jednog treninga Zagreba.
„Uopšte nisam znao da me fotografišu, jer nisam video kameru. Nisam egzibicionist. Ne bi mi palo na pamet tako da se pokazujem. U svlačionicu su ušla dva-tri mlada momka, jedan je nosio fotoaparat ispod kaputa i tajno me fotografisao. Fotografije su objavljene u novinama, pa sam tužio taj list i dobio spor. Zastupao me poznati advokat Silvije Degen. Odjek celoga skandala uspeo je delimično da ublaži prvi čovek FK Zagreb Slavko Šajber, pod čijim je uticajem zaustavljen deo tiraža Poleta. Ipak, jedan je deo završio na trafikama”, pokušavao je da objasni nastanak ove golišave fotografije o kojoj je brujala celukupna jugoslovenska štampa te daleke 1980-e kada je Milan Šarović već imao 31. godinu i uveliko razmišljao o odlasku u inostranstvo.

Milan Šarović je nešto kasnije nastavio karijeru u Švajcarskoj gde je branio sve do 44. godine. Ljubav prema golmanskom pozivu je zauvek ostala. Dugo je imao golmansku akademiju, a u vreme kada je Bora Milutinović bio selektor Nigerije radio je sa golmanima te reprezentacije. Kada je poslednji put bio u Lazarevu donirao je opremu domaćem Zadrugaru.
– Golmani su Don Kihoti u fudbalskom timu. Njima su svi protivnici, čak i njihovi sopstveni igrači. Jedini igrač koji je potpuno prepušten sam sebi je golman. On je poslednja odbrana, uvek se nalazi na mrtvoj straži – tako je o delijama između stativa pisao legendarni novinar Politike Ljubiša Vukadinović.
Niko i nikada nije kraće i tačnije opisao sudbinu čuvara mreže kao čika Ljuba. Oni su uvek drugačiji od drugih, jednostavno Bog ih je odredio da budu takvi; pukovnici ili pokojnici. Sam protiv svih, to je njihovo prirodno stanje. Golmani su izopšteni od drugih, nose i drugu boju dresa, jedini imaju pravo da nekažnjeno igraju rukama, publika dolazi na stadione zbog golova, a njihova je uloga da mreže ostanu netaknute. Akrobate po vokaciji.
Milan Šarović je bio univerzalan po duhu, siguran po ukusu. U ona davna mitska vremena bio je jedan u nizu sjajnih jugoslovesnkih golmana (Svilar, Marić, Mutibarić, Mešković, Janjuš, Borota, Petrović…). Od tog vremena se evo bezuspešno lečim već godinama. Stalno mi pred oči dolaze neki ljudi koje sam u mladanačkim godinama voleo i cenio. Šarović je jedan od njih. Uskoro 9. aprila će u Cirihu gde danas živi proslaviti 77. rođendan. Njemu u čast i napisah ovo sećanje. Da se ne zaboravi.
Milorad Bjelogrlić