Jedna od stvari vezanih za hrišćanstvo i uopšte Bibliju, jeste apsurd. Apsurd je jedan od glavnih pokretača istinskog hrišćanina. Da, sa stanovište ovoga svijeta besmislen, a u biti je taj apsurd duboko smislen, za razliku od ateističkog apsurda, filosofa egzistencijalista i nihilista, koji se završavao samoubistvom ili ludilom.

Jedna od apsurdnih, naizgled, biblijskih epizoda je četrdesetogodišnje lutanje izrailjskog naroda po pustinji, njihovo međusobno raspravljanje o povratku u egipatsko ropstvo, kroz obožavanje idola, simbola toga statusa, iako idoli faraonu i Egipćanima, nijesu ništa pomogli u sukobu sa Jevrejima, kao i raspravljanje sa Mojsejem, a u stvari preko njega sa Bogom. Možda, čak, i samo Mojsejevo nečujno raspravljanje sa Bogom i sa samim sobom, naravno, to su trenuci slabosti, jer, on je čvrsto riješio da se preda u ruke Boga svojih predaka, u Boga Avraamova, Isakova i Jakovljeva, Boga Izrailjeva, kao i da mu preda narod, a on je pastir od Boga postavljen za tu ulogu. Neki su u tom stadu buntovni, stradaju, ropću, umiru, zbog svojih poroka, tačnije zbog ropskog mentaliteta, koji nikako ne mogu da odbace, već se zalijepio za njih poput egipatske magije. U tom takvom stanju rastrzanosti, ni Mojsej neće ući u Obećanu zemlju, kao ni mnogi njegovi nevjerni sunarodnici. Zamijenjuje ga Isus Navin i on uvodi narod u Obećanu zemlju. Ovo kao da je bila simbolika, Mojsej kao simbol čitavog Starog zavjeta ne može ući u Obećanu zemlju niti uvesti narod, nego to radi čovjek, koji ima isto ime kao Gospod Isus Hristos. Ovo bi trebalo da predstavlja neku prasliku čovječije nemoći, ma koliko se trudili, da izađemo iz pustinje života, ukoliko to ne uradi sami Bog, pa makar i preko drugog, naizgled, manje zapaženog čovjeka. Čovjeku je potreban čovjek da bi ga spasio, ali sama ljudska priroda je nemoćna i samo može i sebe i druge da vrti u krug po pustinji života. Potrebno je da dođe Bogočovjek da bi konačno krenuli i došli. Onda to ide lako. Čovjek, kao palo biće, obmanut je svojom slabom i varljivom prirodom, kao i nevidljim i vidljivim neprijateljima, koji povećavaju njegove slabosti. Posledica toga je lutanje i umiranje po pustinji.

U slučaju egzistencijalista devetnaestog i dvadesetog vijeka, apsurd života se može riješiti na tri načina: 1.samoubistvom, 2.prihvatanjem određene religije i stupanje u kontakt sa nečim transcedetnim, bilo to božanstvo ili nešto drugo, pa i samo otkrivanje skrivenih stanja ljudske prirode, koje se na uobičajan način, ne mogu dosegnuti, mada, i ova solucija je apsurdna za egzistencijaliste, 3.prihvatanje apsurda.

Sve ovo bi se moglo svesti na tri grupe ljudi iz izraelskog naroda u pustinji. Prvi su oni, koji su roptali, pravili ropske idole, klanjali se njima i u tome ostajali uporni do smrti, drugi su potpadali pod njihov uticaj, ali su se pokajali, koji, uprkos svemu se uzdaju u Boga, iako sami na tom putu malakšu, treći su oni, koji čekaju da ih život sam ,, ubije“, tj.biološka ograničena priroda čovjeka.

Možemo zaključiti da se hrišćanstvo i navedeni filosofski pravci slažu u jednom, da je sve besmisleno i apsurdno, ali za razliku od drugih, hrišćanstvo taj ,,Sizifov“ problem rešava njegovim osmišljavanjem. A taj Smisao je sam Gospod Isus Hristos.

Miloš Lalatović