Nova reč srpskog rodoljublja

Možda je previše grubo i preterano generalizovati, a možda apsolutno potrebno, tačno i lekovito reći da je naša generacija 50+ neslavno završila karijeru, pokazajući se nacionalno nesposobnom i štetnom. Propustili smo sve prilike u poslednjih 35 godina da se organizujemo i napravimo nacionalnu državu i institucije, demokratiju i zakonopravilo, kako treba. Danas živimo razorne posledice sopstvene nesposobnosti i kukavičluka, i možda je došao trenutak da to priznamo sebi i drugima i sklonimo se – da bi došli bolji od nas.  

U poslednjih nekoliko decenija sve što je nacionalno u Srba nekako je izlizano, potrošeno, osramoćeno, osakaćeno, obesmišljeno… Od velikog nacionalnog buđenja i oduševljenja tokom pada komunizma krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. veka do danas, za nepune četiri decenije, dogodio se veliki slom svih nosilaca nacionalnih vrednosti i ideja.

Počevši od jezika. Reči poput patriotizam, nacionalizam, rodoljublje, država, otadžbina, nacija…, potpuno normalne i pune poštovanja u svim drugim jezicima i narodima sveta, kod nas su nekako izgubile na značaju i ispraznile se od sadržaja. Razlog je jednostavan: sistematski su falsifikovane i kompromitovane od strane najviših nosilaca političkog života i službe državne bezbednosti. Može li neko da se identifikuje kao patriota ako je Aleksandar Vučić mera patriotizma? Ili kao nacionalista ako je uzor Vojislav Šešelj? Ili da deli rodoljubive osećaje sa Vukom Draškovićem i Aleksandrom Vulinom? Ili da voli državu u kojoj je državnik sa najviše različitih najviših funkcija u njenoj istoriji Ana Brnabić? Rodoljublje su sistematski uništili „rodoljupci”, poznati kao prevaranti i foliranti još od vremena Jovana Sterije Popovića, što znači da ovo nije samo moderna pojava oličena u Srpskoj naprednoj stranci, tom leglu lažnog patriotizma i prave izdaje. 

Potom imamo krah svih nacionalnih institucija: Srpske akademije nauka i umetnosti, Matice Srpske, Udruženja književnika Srbije… Umrle su sve nacionalne političke stranke, umorna je, nekreativna i posvađana srpska nacionalna inteligencija, podeljena je, neorganizovana i neaktivna srpska dijaspora, pa čak i Srpska pravoslavna crkva, čuvarka srpskog duhovnog i nacionalnog identiteta kroz vekove, utihnula je i utopila se u opšte sivilo, ne zrači i ne deluje,… Više je duhovne, patriotske i socijalne misije vršio jedan Sveti Nikolaj Žički i Ohridsko-bitoljski u jednom malom gradiću Bitolju 30-ih godina prošlog veka nego cela SPC danas. Sve što je i što bi trebalo da deluje nacionalno u Srba je stalo, zamrlo, zanemoćalo, ubledelo…

Da li možemo zamisliti da su danas živi a da ćute jedan Sveti Vladika Nikolaj Velimirović, Justin Popović, Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić…? Ili Živojin Mišić i Draža Mihailović? Ili Slobodan Jovanović?  Ne, oni ne bi ćutali, oni bi podigli svoj glas protiv sveukupnog duhovnog i moralnog posrnuća srpskog naroda i države. Oni ne bi štedeli reči kritike aktuelne vlasti, ali i svih drugih slojeva društva koji ćute i ćuteći pristaju na ovu laž, ovu izdaju, ovaj lopovluk, ovu duhovnu i moralnu propast u kojoj živimo. Međutim, njih nema i neko drugi mora preuzeti na sebe ovaj nacionalni zadatak: biti opozicija ne samo jednoj nedemokratskoj i korumpiranoj vlasti već čitavom vladajućem sistemu bezvrednosti i bezvrednih institucija.  

Moramo početi od jezika, misli i ideja. Kako vratiti sadržinu i snagu rečima rodoljublje ili patriotizam? Kako iznova poverovati u naciju i državu? Kako se organizovati na nov način? Kako izbeći greške svih pogrešnih vidova nacionalnog organizovanja do sada? Kako pronaći nove i nekompromitovane ljude da nas povedu i organizuju? Kako napisati moderan nacionalni program? Kako vratiti smisao bavljenju nacionalnom politikom? 

Ne vidim nikoga ko se ovim danas bavi. Ne vidim ni u Crkvi, ni među intelektualcima. Svakako nadu nećemo naći u postojećim parlamentarnim političkim strankama. Možda u dijaspori, ako smogne pameti i snage da se samoorganizuje, mimo upliva iz Otadžbine. Možda u Studentskom pokretu koji predstavlja jedinu realnu nadu za političke promene i smenu generacija. Baš u tom Studentskom pokretu, pored toga što su oteli i sačuvali srpsku himnu, zastavu i Vidovdan od lažnih patriota na vlasti, pokazali su na delu jedan moderan oblik najboljih tradicionalnih srpskih nacionalnih osobina: pravdoljublja, solidarnosti, samopožrtvovanja… Možda baš oni, ili intelektualci i društveno-politički pokreti koji će se izroditi iz njihove generacije, donesu Srbima preko potrebnu duhovnu i moralnu obnovu. Jer, nema dileme da se po pitanju našeg sveukupnog spasenja ništa promenilo nije: političke, ekonomske i svake druge državotvorne obnove ne može i neće biti dok se prvo ne dogodi duhovna i moralna obnova u srpskom narodu. I možda još poneko iz naše generacije ko shvati da smo mnogo toga pogrešno radili i smanji doživljaj o sopstvenoj veličini, neko od onih retkih pojedinaca ko ume da radi timski i ko gleda opšti interes iznad ličnog. Ne kažem da ih nema, već da su veoma retki i veoma neorganizovani, za razliku od ovih drugih, lošaka među nama. 

Boško Obradović