Ispunimo Vučiću želju

Predsednik Ćacilenda najavio je 2026. godinu kao jednu od najuspešnijih u istoriji Srbije. Ako to podrazumeva odlazak njega i njegovih kabadahija sa vlasti, onda nema razloga da budemo sumnjičavi prema ovakvom predviđanju. Pogotovu ako to bude podrazumevalo procesuiranje svih koji su doprineli pljački, urušavanju i civilizacijskom zaostajanju Srbije.

Da bi 2026. zaista bila najuspešnija, oni moraju dobiti zaslužene kazne i završiti iza rešetaka. Svi do jednoga. A narod sa slobodom i olakšanjem zbog njihovog odlaska već će se nekako izboriti. Neće biti lako, ni jednostavno, ali bar nećemo morati svakodnevno da gledamo i slušamo te sumanute fizionomije koje su Srbiju ponizile i uništile kao nijedan okupator do sada.

Nova godina je počela najavom uklanjanja dela Ćacilenda. To naravno nije dovoljno. Zajedno sa njihovom nehigijenskom tvorevinom, jedinom zadužbinom Aleksandra Vučića, moraju otići i on i svi oni koji su doprineli da tako nešto egzistira u prestonici. Ćacilend je zapravo najbolja slika naprednjačke vladavine. Ono što Vučić naziva ostrvom slobode i odbranom dostojanstva, zapravo je najveće poniženje za sve misleće ljude u Srbiji koji drže do sebe. Niko nije tako izvrgnuo ruglu sopstveni narod, bacajući u kaljugu njegovu slavnu istoriju i tradiciju.

Za to i mnogo toga drugog mora da se odgovara. Jednom za svagda. Kako ne bismo za koju godinu ponovo upadali u ćorbudžake tražeći izlaz iz bezizlaza slepih ulica. To isključivo od nas zavisi. Ukoliko želimo po nečemu da upamtimo ovu godinu i pobrinemo se, da ona zaista bude najuspešnija, prva stvar koju moramo uraditi je slanje naprednjačke vlasti na đubrište istorije, odakle nisu smeli ni da se vraćaju.

Imamo jednistvenu priliku da stajući iza studentsko narodne pobune sprovedemo nešto našta ovi prostori čekaju decenijama. A to je pravda bez koje nema istinske slobode, a još manje budućnosti za narod koji je toliko željan i jednog i drugog.

Narodna pobuna koju su pokrenuli studenti uspela je da na čistac izvede sve one koji su na različite načine sprečavali sprovođenje pravde i odgovornosti. To jednostavno ne sme ni po koju cenu da izostane. Ponašanje vlasti i najvećeg dela opozicije i svih njihovih satelita i botova, najbolje pokazuju koliko je rasplet blizu. I pre svega, količinu panike koja je zavladala u njihovim redovima. Osećaju da im je kraj nikad bliži i da će različite parlamente, od republičkog do lokalnih, ubuduće moći samo da gledaju na razglednicama.

Mnogo je onih koji su zadužili ovu zemlju praveći od nje kriminalno uporište gde vladaju mafijaška pravila. Vreme je da im se odužimo adekvatno. Boravak iza rešetaka će biti blagotvoran ne samo za njih već i za ostatak stanovništva koji će posle mnogo godina moći na pravi način da vidi razliku i trajno shvati kako se kriminal i izdaja nikada ne isplate. Čak ni onda kad nam se učini da je sve suprotno.

Učinimo svi zajedno taj napor da ispunimo Vučiću želju i odlaskom njega i njegove bulumente doprinesemo da 2026. zaista bude najuspešnija godina u istoriji Srbije. Godina kad je konačno stigla sloboda na koju su svi već zaboravili da je uopšte moguća za naših života.

Drugu priliku možda više nećemo imati. Zato izbori, pa robija! Vučić i ekipa su odavno srušili ustavni poredak ove države. Vreme je da uspostavimo novi gde će odgovornost biti temelj opstanka i budućnosti. U to ime, Srećna vam Nova 2026. godina!

Srđan Škoro

Rodio sam se 17. maja 1963. godine u Beogradu, gde sam se i školovao. Magistar sam istorijskih nauka sa prijavljenim doktoratom. Za novine pišem od svoje 14 godine. U novinarstvu sam prošao bukvalno sve, od novinara, preko urednika, do glavnog urednika. Oprobao sam se i kao radio novinar.

Autor sam knjiga “Vučić i cenzura” (dva izdanja) i “Pobuna” kojima nije bilo dozvoljeno da budu u slobodnoj prodaji. Odslužio sam vojni rok 1981. godine u Aleksincu. Nisam osuđivan. Oženjen. Ne pripadam nijednoj političkoj stranci, ni terorističkoj organizaciji. Već godinama sam na Birou za nezaposlene i pitam se dokle će tu da me trpe još.

Borbu protiv Vučićevog režima i svih njegovih slugu i pomagača shvatam kao moralno, a ne ideološko pitanje. Ćutanje na sve ono što nam se događa u društvu i državi doživljavam kao izdaju. Uvek sam se borio o svom trošku i na sopstvenu štetu. Mentalna higijena i istinski otklon od ove i ovakve vlasti je nešto što posebno cenim.


Moja biografija još se piše i čeka pravi epilog.