U jednom gradu, poznatom po svom prepoznatljivom ekstravagantnom stilu, išao je čovjek, običan, ni po čemu se nije izdvajao. Nudio je samo svoje usluge, čišćenja objekata, nošenja tereta i slično, ali ga iz nekog razloga niko nije prihvatio. Njega odbiju, a u istom momentu prime drugog čovjeka za isti posao. Nije se ljutio, išao je po gradu.
Noć je padala, htio je negdje prenoćiti, ali svi su ga otjerali. Ni beskućnici ga nijesu htjeli kod sebe, jednostavno čovjek je imao nešto što svi ti ljudi nijesu podnosili.
Na kraju je otišao na groblje. Sreo je u toj zimskoj noći dječaka kako plače na grobu neke žene. Prišao mu je i začudo, to dijete je bila prva osoba koja nije imala odbojan stav prema njemu. Šta ti je dječače, za kim plačeš? Za majkom, otjerali su me iz kuće, rekli su mi da sam bezvrijedan i da se više ne vraćam. Ne brini, ni ,,ja nemam gdje glave skloniti“. Da, ali ti imaš majku, ja ne, reče dječak. Potom mu čovjek pokaza majku u takvom sjaju, kakav dječak nije mogao ni pomisliti da tako nešto postoji. Kraj nje je bila još jedna žena. Dječak upita, a ko je ona divna gospođa? Moja majka, odgovori čovjek. Ali moja majka je mrtva, na to će tužno dječak. Nije, preselila se na bolje mjesto. A zašto su svi prema meni i tebi bezobzirni, i jedino na ovom mračnom mjestu imamo mira, nastavi dijete da ispituje? Zato što smo i ja i ti daleko od običaja i pravila svijeta, i on ne može da nas podnese, svijet ima druga pravila, druge pomisli, mi smo u njemu stranci. Želim i ja da odem kod majke, izrazi želju siroče. Nemoj , ostani ovdje na ovom groblju, mnogi od onih koji nas nijesu primili dolaziće kod tebe da oživiš njihove mrtvace.
Dječak je zaspao, ujutro je kod jednog spomenika naišao na čovjeka, obučenog kao prosjak. Ovaj mu se prvi obrati, a ti si taj, od sad si moj učenik. Da li želiš to? Neka sila iz dječaka potvrdno odgovori. Iako u oskudici i bijedi, stalno se moleći Onome, sa kim je dječak pričao one noći, starac na kraju umre. Iako u početku protjerivani, čak i sa starog zapuštenog groblja, koje niko nije održavao, a pričalo se da se na njemu ukazuje i utvare i nečiste sile, vremenom svijet u svojoj bijedi dozna za neobičnog mladića, kao poslednju slamku spasa. Mnoge i mnoge je iscjelio. I na tom mračnom mjestu, koga su se ljudi ranije pribojavali i izbjegavali put pored njega, nikao je divni manastir, mnoštvo monaha se okupilo u njemu. Nekada dječak, posle mladić, sada starac, konačno se preselio u drugi bolji svijet, gdje je sreo svoju majku, ali i Majku onoga nekadašnjeg Neznanca, i mnoge druge svetitelje i angele.
Svijet nije naš dom, vikali su posle mnogi.
Miloš Lalatović
