Jedan od književnika sa prostora bivše Jugoslavije, koji se možda najviše proslavio pred samu smrt u suton života jeste Đorđe Lebović. Vojvođanski Jevrejin, Somborac, ali i Zagrepčanin, seljakao se do kraja života, tako se i devedesetih usled građanskih ratova na ovim prostorima preselio u Izrael, ali se ponovo vratio 2000.godine, gdje je do kraja života 2004.godine, pisao svoj jedini autobiografski roman Semper idem, koji nije završen usled smrti autora, ali se to gotovo i ne osjeća.

Lebović sa ovim romanom, po mnogima, najboljim srpskim romanom u novom milenijumu, upisao se u red velikih jugoslovenskih književnika, poput, Iva Andrića, Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Danila Kiša, Filipa Davida, Borislava Pekića, Mirka Kovača.
Lebović je jedan i od nekoliko velikih srpskih književnika jevrejskog porijekla, a koji su živjeli do zadnjih nekoliko decenija i godina dvadesetog i početka dvadeset i prvog vijeka, zajedno sa Danilom Kišom, Davidom Albaharijem, Ivanom Ivanjijem, Filipom Davidom. Svi oni su dali izuzetan doprinos srpskoj kulturi, i uopšte kulturi balkanskih naroda, bez obzira što su neki od njih bili veoma kritički nastrojeni prema određenim pojavama, koje su se javljale u njima, naročito nacionalizmu, palanačkoj i malograđanskoj polusvijesti.

Semper idem, naziv, koji je Đorđe Lebović, uzeo za svoju knjigu, bio je natpis na ulazu u Evangelističku crkvu u Somboru, a u koju ga je baka Laura vodila u djetinstvu. Baka Laura nije bila njegova prava baka, bila je maćeha njegovoj majci, Njemica po nacionalnosti, a njegov djed se oženio za nju u poznim godinama života. Bila je vrlo dobra i pobožna hrišćanka, za razliku od djede Adolfa, koji se nije držao mnogo svojih vjerskih dužnosti jednog Jevrejina, ali u suštini je bio dobar čovjek. Tačnije, veći dio Lebovićeve porodice nije bio religiozan, osim nekoliko izuzetaka. Pa ni sam Đorđe, ali ipak knjiga ima snažan religiozni karakter jevrejskog misticizma, slično kao i neke knjige Filipa Davida. Osim, jevrejske religiozne tradicije, autor opisuje i religiozne ljude i njihov karakter iz drugih konfesija, a koje su u Somboru, pa i u Vojvodini do danas prisutne. Interesantno, da baš ovi ljudi su najpozitivniji u romanu, pogotovo je lijepo oslikao portret svoga profesora srpskoga jezika, pravoslavnog sveštenika prote Konstantina Kostića. I sam autor govori da je uvijek imao dobar odnos sa svim vjerskim službenicima, svih vjerskih denominacija sa kojima se susretao, pa i sa religioznim ljudima iz istih. Možda, najlošiji je imao sa svojim učiteljem jevrejskog vjeronauka, a koji je igrom slučaja postao profesor, zamijenivši mnogo obrazovanijeg usled njegove smrti . Ali i u njemu vremenom otkriva da te mane nijesu strašne, čak su i simpatične.

Roman opisuje djetinstvo i ranu mladost Lebovića, a koje će se završiti u Aušvicu , Mathauzenu i drugim nacističkim logorima. Djetinstvo mu prati čitav niz smrti izazvanih i prije ratnih događaja, godinama. Na samom početku prije njih, javlja mu se prekognicija ili predviđanje budućih događaja. Dječak ima živu viziju Kamenoresca, i taj tzv. čovjek predstavlja samu Smrt. Prilikom obrade spomenika Kamenorezac upisuje na njima razna imena i slika na njima fotografije. A među njima je i veliki broj djece. Među djecom je i njegova školska drugarica srpske nacionalnosti Brankica. Brankičina baka, žena sa crnom maramom, kakve nose obično Srpkinje, predviđa na osnovu ranijeg svoga iskustva, da neće biti dobro. Vrijeme je bilo i ranije tako, prije nego što su došle Morije. I, zaista u Somboru se pojavljuje difterija od koje mala Brankica umire, a i Đorđe se ubrzo razboljeva i jedva preživljava. Njegove prekognitivne sposobnosti biće u buduće ograničene na njegove pretke, djedu i pradjedu kao putovoditelje, koje dječak nikad nije upoznao, ali koji su bili izuzetno pobožni Jevreji, slični pravoslavnim jurodivcima. Nijesu bili ortodoksni poput teče Bele, uglednog trgovca zlatom i dijamantima, koji je izgovarao veliki broj molitava u toku dana, a sa kojim će se Đorđe na kraju naći zajedno u Aušvicu. Na kraju su gotovo većina likova iz romana mrtvi, kao i najveći dio porodice autora. Pri izlasku iz logora otkriće tu strašnu istinu, da mu je četrdesetak članova najbliže porodice i rodbine stradalo usled nacističkih pogroma Jevreja. Pored ovoga, Lebović je imao ličnu dramu u djetinstvu, roditelji su mu se razveli dok je još bio beba, usled zaljubljenosti njegovog oca u drugu ženu nejevrejskog porijekla Macu Ujkeri, što je u to vrijeme bila prava rijetkost, naročito u jevrejskim porodicama. ,,To nije dostojno jednog Jevrejina“, govorio bi djeda Adolf za svoga bivšeg zeta, a Đorđevog oca Pavla. Stariji brat mu je ostao da živi sa ocem i maćehom Mađaricom, zbog čega sa njim nije bio nikad prilično blizak, iako su se svi ovi ljudi, nevjerovatno, sastajali za velike jevrejske i druge praznike. Mali Đorđe je imao loš odnos sa svojom maćehom, za razliku od ostalih članova njene porodice. Stalno su bili u nekoj vrsti rata, zbog ciničnih ispada dječaka, jedino su pronalazili zajednički jezik, kad su ogovarali baku Mariju, očevu majku, koja je poticala iz čuvene i bogate jevrejske porodice Hercog. Baka Marija je imala još četiri sestre, sve su bile vrlo povezane, osim pete, Matilde, koja se zbog udaje za po njima pogrešnog čovjeka udaljila gotovo sasvim od njih. Ove žene su bile vrlo bogate, snobovski i kritički nastrojene, sklone ogovaranju i prezrivosti, takođe, moralo je da se sve odvija po njihovim pravilima. Zauzimaju posebno i pomalo komično mjesto u romanu, gdje autor ismijava navedene ljudske osobine prisutne kod njih, nazivajući ih Hercogovke. Prezime u romanu je posebno akcentovano na njih četiri.

Osim njih, slične osobine ima i ujna, žena ujaka Matije, koji je probisvjetski nastrojen. Prošao veliki dio svijeta, djeda Adolf prema njemu je bio prilično slab, pozajmljivao bi mu novac, koji mu ovaj nikad ne bi vratio. Sa ženidbom se skrasio, otvorio radnju i nije mnogo birao etička sredstva da dođe do novca. Njegova žena je bila vrlo bogata, ali i dosta po mnogima glupa žena, pa i tvrdoglava. Uvijek je imala neki suvišni komentar gdje mu nije mjesto.

Za razliku od ujaka Matije drugi ujak Rudolf ili Rudi je nesrećno preminuo prije rata. Bio je sušta suprotnost Matiji. Zbog ljubavi htio da ode u Ameriku, ali zbog smrti nije uspio.

Iako sa ocem nije bio u dobrim odnosima, ali je ćutao, Đorđe se nije ni svađao, bio je to uprkos svemu vrlo miran čovjek, kao i njegov očuh Andrija Buhvard, a koga je nazivao Knjigašuma, jer njegovo prezime sa njemačkog prevoda upravo to i znači, ali za razliku od oca, sa očuhom je imao odličan odnos. Često je za raznorazne probleme odgovornost prebacivao na svog biološkog oca. Jednom je u školi došao u konflikt sa profesoricom franscuskog, a sa kojom je do tada bio korektan, zbog izjave da ima ,,dva oca i jednu majku, i dvije babe i jednog djedu“. To je za ženu bilo neprihvatljivo, namećući malom Đorđu da niko ne može imati dva oca, već postoje otac i očuh. Ali dječak je bio nepopustljiv. Od tada se njihov odnos drastično pogoršao.

Očuh Andrija je izrazito pozitivno opisan lik u romanu. Sa majkom mu se upoznao nakon što je jedne prilike spasio Đorđa, pošto je kao sasvim mali dječačić vrlo zavolio cvijeće, a zbog cvijeta je imao da nastrada. Zavolio je cvijeće uz svoju nikad prežaljenu služavku Dadi, koja je bila anđeo njegovog djetinstva, a otpustilu su je zbog ovog ispada sa Đorđem. Ovo se dešavalo u Zagrebu, gdje je jedno vrijeme živio. Tačnije, kao što rekoh, mijenjao je adrese na određeni period, kao da je tim imitirao sudbinu svoga naroda koji se nigdje nije mogao skrasiti dugo.

Nezaobilazan lik u romanu pripada teči Stevanu ili Ištvanu Lukaču, kako je bilo njegovo pravo ime. Jedini je od svih preživio ratne strahote, i to zahvaljući svojoj šaljivdžijskoj prirodi, ali ne bez skupo plaćene cijene za to. Naime, teča Stevan je bio izrazito promoćuran što se tiče šala, ali i životnih savjeta rečenih na šaljiv način. Godinama je bio jedan od glavnih izvora raznih životnih mudrosti koje je Đorđe od ranog djetinstva zapisivao u nekim svojim poludnevnicima, a koji su se zvali Svaštara, Plava sveska prva i druga. Zapisivao je i svoje misli koje bi mu došle na mističan način, ali i svog oca, očuha, djeda, profesora, školskih drugova, za koje i nije smatrao da su naročito inteligentni, ali će se posle uvjeriti u suprotno. Sam teča Stevan zbog svoje neobuzdane šaljivosti biva prijavljen mađarskoj fašističkoj upravi, nekoliko puta privođen, a onda na osnovu svjedočenja svoga kuma Karolja osuđen zbog vica koji se odnosio na Hortija, mađarskog fašističkog vođu. Proveo godine u zatvoru u kojem zbog svoje šaljivosti dobija povlašćen položaj vremenom.

Mali Đorđe tokom djetinstva i teških godina adoloscencije leluja između racionalizma svoga djede Adolfa, koji je odbacio religioznost u vidu kako to rade ortodoksi ili uopšte religiozni Jevreji, pa i ljudi ostalih konfesija, jer mu je i supruga bila religiozna hrišćanka Njemica, ali sa njom obično nije dolazio u sukob u vezi religije, bez obzira na njeno stalno pominjanje Boga, osim kad je na početku njihovog poznog braka u kući okačila raspeće, na što joj je on rekao da ga skine, jer nije ni on okačio Davidovu zvijezdu. Kasnije će se u teškim trenucima ovo raspeće ponovo vraćati. Takođe, drugi dio njegove imaginarne stvarnosti predstavljaju njegovi upokojeni djed Josef i pradjeda Elijah, takođe još jedan živi starac Gotlib mistik, poznavaoc kabale, sa kojim ga je upoznao njegov školski drug, saznavši da se ovaj interesuje intezivno za jevrejsku mistiku. Ovdje je napravljena i sama paralela jevrejskog naroda između njihove okrenutosti svijetu i njegovom racionalizmu i jevrejske mistike, koja je teška i opasna. Tako da je i u samom romanu djed Adolf kao predstavnik racionalizma i ,,zdrave pameti“ predstavljen svijetlo, pozitivno i hedonistički, a djed Josef i pradjed Elijah kao pozitivni, ali koji predočavaju gorku i mračnu istinu kroz vizije. Tako se u još malenom dječaku miješaju stvari koje on po logici racionalizma svijeta ne bi trebalo ni da primiriše, ali o tom ne odlučuju ni dječak ni racionalisti.

Interesantna je u romanu ta podmukla priroda Zla, koja se godinama polako provlači, ali zna i da napadne iznenada. Stanovnici Zagreba i Sombora jevrejskog porijekla slušaju vijesti o nacističkim ,,navodnim“ nepočinstvima, ali ih smatraju često neozbiljnim, neprihvatljivim, jedini djeda Adolf, koji neće da se zove više tako zbog podudarnosti njegovog imena sa firerovim, smatra da Hitler nije bezopasan, potiče iz provincijskih i seoskih djelova Austrije u blizini Linca, a on je kao nekadašnji austrijski vojnik upoznao takve. Neobrazovani, neotesani, glupi, primitivni, ali tvrdoglavi, skloni predrasudama, što bi mi danas rekli seljaci, ali ne u smislu ljudi koji se bave poljoprivredom, već po svojoj strukturi ličnosti koju je, istina, i područje, gdje žive odredilo.

Ovaj roman nastao u poznoj starosti Đorđa Lebovića, čovjeka, inteligentnog i ,,prokleto“ radoznalog, koji je pretururio i preživio mnogo toga, što veliki broj ljudi ne bi ni za više života, predstavlja svojevrsnu opomenu na svijet i njegove ponude. Da su one često gorke, pa bile u ratu ili van njega, jer nijesu ni svi problemi vezani za tragediju rata, svaki čovjek ima i svoju ličnu, personalnu vrstu stradanja od koje se ne može pobjeći. Možda zbog godina starosti pisca, njegovog kvaliteta, nevjerovatnog broja narodnih, knjiških i ličnih umotvorina, roman zaista predstavlja nešto više od običnog književnog djela, predstavlja i psihološko, parapsihološko, religiozno djelo, istorijsko svjedočanstvo, roman djetinstva i odrastanja i mnogo drugo još , pa je i zbog toga od kritičara tako visoko cijenjen.

Miloš Lalatović