Srbija kao peščara

Umesto da dane provodi u Deliblatskoj peščari zajedno sa svojim drugarima koje je vodio u Tivat, a hvalio ih kako imaju iskustva u gašenju požara, Vučić pere auto, svađa se sa nekim babama tvrdeći da im je dao nešto u ruke u svom kabinetu, pokušavajući da ubedi svoje simpatizere da ih nije lagao i prevario…

Za to vreme Deliblatska peščara pošumljavana još u vremenu Marije Terezije zahvaljujući nebrizi i nezainteresovanosti Vučićeve vlasti vraća se u prvobitno stanje. Prosto je neverovatno do koje mere je Vučićeva vlast dozvolila da se požar rasplamsa i napravi toliku štetu. Osim ako im to nije bio cilj. Jer pustinja i pustoš neće samo zavladati u Deliblatskoj peščari već u celoj Srbiji ukoliko dozvolimo da naprednjaci nastave svoju vladavinu.

Najstrašnije od svega je što se to odvija pred našim očima, a da većina stanovništva uz povremeno zgražanje prihvata to kao nešto sasvim normalno. Što se Vučić nenormalnije ponaša pred kamerama Informera, a mora se priznati da je ušao u seriju, to mnogima postaje navika, po sistemu gledaj i slušaj šta je ova budaletina danas nalupetala. I tako u krug.

Niko da kaže ako je i od Vučića mnogo je, ajde za opšte dobro i opstanak ovog naroda i Srbije, da prekinemo ovu sprdnju i ludoriju, u koju nas Vučićeva vlast sve više uvlači pokušavajući da ostavi utisak brižnih lažova, lopova i izdajnika.

Jasno je svima, pa i ekipi okupljenoj oko Vučića, da je on roba čiji je rok davno istekao i da to, osim prevelikog ličnog rizika niko normalan u Srbiji ne želi više da konzumira. Prilikom tog njegovog lažnog približavanja narodu gde na karikaturalan način pokušava da se predstavi kao običan čovek, mogli smo čuti sve ono što smo već znali. Najpre koliko je Vučić patološki lažov. Na koji način obmanjuje svoje pristalice, kako se posao preko kapilarnih glasova dobija ili kako se gubi ukoliko se ne pojaviš na mitingu SNS… Jednostavno u želji da se predstavi u što boljem svetlu, Vučić je zapravo pokazao kako vlada u mraku kojim je prekrio čitavu Srbiju i čemu se mogu nadati oni koji ga podržavaju.

Nevesela sudbina za svakog ko konzumira robu sa isteklim rokom. Tu ne pomažu ni lekovi koje Vučić koristi, još manje alkohol u koji se povremeno utapa pred kamerama blatoida. Čovek koji ne zna kako se u kafani ponaša, koji ne ume ni sopstveni auto ljudski da opere, a hvali se kako je nosio dva džaka cementa odjednom, ne zaslužuje bilo čije poverenje ma kakvu ličnu korist imao od toga. Dovoljno su zatrovali i podelili ovaj narod da bi im bilo ko davao šansu da to još žešće i više sprovode. Pokazali su šta znaju i koliko mogu i od posledica njihove vlasti Srbija će se decenijma oporavljati. Zar nismo dovoljno potonuli kao narod i država da sebi možemo dozvoliti toliki luksuz da nastavimo sopstveni sunovrat u Vučićevoj režiji.

Zato ukoliko dokazana kukavica Aleksandar Vučić smogne snage da konačno raspiše izbore, nikada neće građani Srbije imati jednostavniji izbor. Hoćete li da vas i dalje laže, maže i potkarada pokvarena roba sa isteklim rokom ili ne?

Mafija ili Srbija. Šta vam je milije. Birajte. Nek pobede studenti, pa da se dogovorimo kako ćemo dalje!

Srđan Škoro

Srđan Škoro

Rodio sam se 17. maja 1963. godine u Beogradu, gde sam se i školovao. Magistar sam istorijskih nauka sa prijavljenim doktoratom. Za novine pišem od svoje 14 godine. U novinarstvu sam prošao bukvalno sve, od novinara, preko urednika, do glavnog urednika. Oprobao sam se i kao radio novinar.

Autor sam knjiga “Vučić i cenzura” (dva izdanja) i “Pobuna” kojima nije bilo dozvoljeno da budu u slobodnoj prodaji. Odslužio sam vojni rok 1981. godine u Aleksincu. Nisam osuđivan. Oženjen. Ne pripadam nijednoj političkoj stranci, ni terorističkoj organizaciji. Već godinama sam na Birou za nezaposlene i pitam se dokle će tu da me trpe još.

Borbu protiv Vučićevog režima i svih njegovih slugu i pomagača shvatam kao moralno, a ne ideološko pitanje. Ćutanje na sve ono što nam se događa u društvu i državi doživljavam kao izdaju. Uvek sam se borio o svom trošku i na sopstvenu štetu. Mentalna higijena i istinski otklon od ove i ovakve vlasti je nešto što posebno cenim.


Moja biografija još se piše i čeka pravi epilog.