Pragmatična evolucija a ne „revolucija“

Kada se radi o hrvatsko-srpskim odnosima, po pravilu, vlada negativna opterećenost prošlošću i demagogija. I oni koji bi objektivno hteli da se odnose prema drugoj strani, neretko su opterećeni očekivanjima javnosti da se ona usiljeno kritikuje. Drugi imaju iste predrasude kao i javnost u najširem smislu.

A javnosti sa obe strane su, da to ponovim, ostale u zoni dominantnog uticaja negativnog nasleđa i na funkcionalnim osnovama nedefinisanih odnosa. Sve to je pogodno tlo za eksploataciju visokog stepena međusobne etničke distance od strane političara i drugih javnih delatnika.

Time se, između ostalog, više puta bavio univerzitetski profesor Ivan Rimac, koji spada među one koji se sa hrvatske strane na korektan način bave srpsko-hrvatskim odnosima ali i samom Srbijom. To se kreće u širokom opsegu, od toga da se zalaže za poboljšanje položaja srpske manjine u Hrvatskoj, preko odmerenog stava prema problemima iz prošlosti, do argumentovane analize geopolitičkog položaja Srbije.

Polazeći od rečenog važno je ozbiljno uzeti u obzir njegovo aktuelno upozorenje u vezi sa onim što našoj zemlji može da se dogodi posle pada Vučića sa vlasti. Rimac je prema SNS režimu dosledno bio kritičan zbog autoritarizma i populizma, te je pozdravio promene, ali sada sa distance racionalno, neopterećen našim emocijama, ukazuje na ono šta može da nam se desi.

Kako kaže sama po sebi smena Vučića, koliko god bila pozitivna, ne garantuje Srbiji demokratski napredak, političku stabilnost i ekonomski prosperitet. U tom kontekstu pravi poređenje sa arapskim zemljama u kojima je posle tzv. „Arapskog proleća“ tj. demokratskih talasanja koja su dovela do rušenja autokratskih režima u nizu zemalja, neretko nastupali periodu ozbiljnih unutrašnjih sukoba (nekada oružanih a negde „tek“ opasnih političkih tenzija), urušavanja kakvih-takvih institucija, ekonomskog haosa.

U našem slučaju, srećom, ne postoji kriza vlasti tj. iskristalisala se jasna, iako prilično neobična, struktura koja je zamenila Vučića. No, nema sumnje da ona nema upravljačko iskustvo, ideološku iskristalisanost, organizacionu homogenost. U takvim okolnostima – na temelju zanosa onih koji preuzimaju vlast i velikog očekivanja građana koji su to podržali – vrlo realne su greške koje mogu da nas uvedu u još veće probleme a ne željeni svestrani progres.

U tom smislu je, to ne treba smatrati nedobronamernim plašenjem, sasvim moguće da brzo uplovimo u turbulentne privredno-finansijske vode, što bi se brzo pretvorilo u ozbiljnu ekonomsku krizu. S druge strane narod se nada nečemu sasvim drugom: da rušenje koruptivno-kriminalnog režima brzo dovede do osetnog skoka standarda a ne samo rađanja mnogo pravednijih društvenih odnosa.

Razočarenje do koga može da dođe ako to izostane, odnosno počnemo da živimo gore umesto bolje, može da trasira put za obnovu starog ili uspostavljanje nekog novog autoritarnog modela vladanja. I šta bismo onda uradili? Ništa dobro. Preko trnja stigli bismo ne do zvezda već do novog trnja. Drugim rečima prošli bismo, kako to naš narod kaže, kao bos po trnju, koji pri tome kao da je proklet da se stalno po njemu kreće.

Da tako ne bi bilo, Studentska lista bi morala da se drži onoga što je Slobodan Jovanović u svojim delima uporno isticao kao spasonosno reformsko rešenje, kome su Srbi, nažalost, zbog svoje brzopletosti tradicionalno neskloni. To je društvenopolitička, ekonomska, socijalna i svaka druga evolucija, a ne revolucija tj. srljanje u promene po principu „ovo neću a kasnije ću misliti šta hoću i mogu“. Tako nešto jedino ima smisla kada se radi o rušenju režima, ali ne i preradi sistema. 

Važno je, nasuprot tome, razraditi jasan i održiv plan reformi a onda ga sprovoditi uporno ali odmereno, tako da se ne ruši brže nego što je moguće graditi. To važi za sve sistemske oblasti, od ekonomije, poreskog sistema, pravosuđa, vojske, policije, prosvete, zdravstva. Sve to mora da se unapređuje jer je opterećeno neefikasnošću, korupcijom, nepotizmom, klasičnim kriminalnom, i još mnogim drugim sistemskim zlima.

Međutim, i u tom slučaju, ne treba imati iluzije da je preko noći moguće napraviti čudo. Pokušaj da se ono izvede završio bi se fatalno. Stoga, pamet u glavu, menjajmo Srbiju postepeno nabolje, koristeći oprobana svetska iskustva ali ih uvodeći fazno, stručno i temeljno, a ne voluntaristički i forsirano. Šok terapije će nas odvesti u nesreću!

Nadam se da nova vlast, u kojoj dominiraju doktori nauka, to shvata, te će svoj deficit političkog, administrativnog i privrednog iskustva (radi se o ljudima koji su po pravilu budžetski korisnici a ne oni koji ga pune), nadomestiti teorijskim poznavanjem globalnih reformskih imperativa važnih za postizanje uspeha.

Prvi korak ka njemu je stavljanje akcenta na očuvanje postojećih radnih mesta, odnosno izbegavanje svega što bi ukočilo privrednu aktivnost, uporedno sa obnovom pravne države i sa njom povezane dobre sistemske prakse. Mnogi poslovi, od javnih ulaganja do stanogradnje, moraju da budu nastavljeni, uz hirurško eliminisanje ogromne korupcije koja je dovela do toga da, primera radi, kilometar auto puta u Srbiji košta duplo više nego u Hrvatskoj. Kod nas on je i u Vojvodini skup kao da ga gradimo preko Kopaonika.

Ako se takva praksa preseče, ali ne prekinu i korisna ulaganja u infrastrukturu, odnosno u drugim sferama nastavi ono što je samo po sebi dobro a odbaci loš način realizacije istog, krenućemo napred. Druga strane te medalje je i energičan obračun sa nosiocima korupcije i kriminala, ali na legalan način i bez iracionalnog lova na veštice koji bi pogodio i mnoge obične privrednike koji su bili prinuđeni da rade u prljavom ambijentu ali ga nisu oni stvarali.

Srbiji, po uzoru na zemlje koje su uspele da se izbore sa velikom korupcijom (nje će na nekom nivou uvek realno biti) i sistemskim kriminalnom (ima zemalja u kojima je potpuno iskorenjen), trebaju održiva funkcionalna rešenja a ne demagoška igranka. Recimo, kao što je Singapur usvojio posebne, rigorozne, zakone za državne funkcionere i pripadnike birokratije u kombinaciji sa visokim platama za one koji donose ključne odluke (kako bi kaznama i nagradama bili destimulisani da kradu), to bi trebalo da uradi i Srbija, makar se delu građana ne dopalo to što će ministri i još neki zvaničnici biti znatno bolje plaćeni.

Od Novog Zelanda bismo mogli da naučimo da je najbolji put za unapređenje sistema maksimalno umanjivanje administrativnih prepreka čije postojanje je povezano sa korupcijom. Umesto da sve kočimo, preciziramo do sitnih detalja i opterećujemo nizom nepotrebnih dozvola, potrebno je redefinisati pristup da je u mnogim sferama dozvoljeno sve što nije direktno zabranjeno. Što je manje raznih dozvola, manji je i prostor za zloupotrebe onih koji ih daju.

Srbija je, da završim ovu priču, umorna ne samo od političkog već i od administrativnog autoritarizma. I ne treba u cilju borbe protiv sistemske korupcije i kriminala njega dodatno (sa revolucionarnim motivima) jačati, jer to je dolivanje ulja na vatru, već je naprotiv nužno evolutivno ga umanjivati. To je svrsishodan pristup na pomenutim i svim drugim poljima.

Nama treba klasični anglosaksonski državotvorni pragmatizam a ne iracionalni levantinski naboj (i ništa manje slovesni zanos, a mi smo inače kombinacija i jednog i drugog) koji je i doveo do, po posledicama uglavnom tragičnog bez obzira na dobre namere, pomenutog „Arapskog proleća“!

Dragomir Anđelković