ON NE ODUSTAJE, A MI?

Najavljene revolucije po pravilu ne uspevaju.

Decembar mesec biće mesec višestrukih komemorativnih skupova, skupova (pod)sećanja, nostalgičnih i jalovih obeležavanja različitih godišnjica. Nadali smo se da ćemo ovaj praznični raspored praviti sa pobedničkih pozicija i da ćemo se prek kraj ove godine prisećati studentskih herojskih „prelazaka Igmana i Prokletija“ i neuspešnih neprijateljskih ofanziva na goloruke građane. Na žalost, vreme za dodelu plenumaških spomenica i penzija još uvek nije došlo, ali nadu ne treba da zameni strepnja, oduševljenje ne sme preći u razočarenje, mladalački polet ne sme da pobedi staračka malodušnost.

Postojali su svi uslovi da Srbija napravi zaokret, da krene putem promena, da konačno pronađe svoju dušu. Ali, bezdušna vlast je pokazala po ko zna koji put da ne priznaje nikakva pisana i nepisana društvena pravila, da nema nameru da prizna grešku, da ni ne razmišlja o preuzimanje bilo kakve odgovornosti. Razlozi takvog ignorisanja realnosti moguće je kada nemate državu već kriminalni režim, kada nemate društvo već politički imaginarijum, kada nemate štampu već literature de mouvais lieu, kad nemate biračko telo već klijentelu. Mi imamo ustav, ali nemamo konstituisanu naciju, imamo institucije, ali nemamo poredak, mi imamo pluralizam, ali nemamo politički život.

Zabluda je gora od neznanja, jer čovek u zabludi ima predubeđenje u ispravnost svojih stavov pa ga je teže ubediti u suprotno, odnosno posao je dvostruko teži pošto podrazumeva odustajanje od ranije prihvaćenih istina uz mučno prihvatanje novih. Nasuprot zabludelom, neznalicu je lakše navesti da krene već osvetljenim putem koji ga vodi iz mraka neznanja. Tako je i sa narodima koji žive u zabludi da imaju državu, zakone, institucije, tradiciju. Neophodno ih je ubediti da sve to što imaju i drugi, sve to što imaju normlani narodi, sve to što je ostali od slavnih predaka, sve su to danas  kulise, obmane, matriks, hologrami. Teško je pokidati veze sa nečim što deluje Vaše, liči, podseća, uklapa se, paše, imponuje. Dodatnu teškoću predstavlja prevazići strah od novog, jer je u taj strah ugrađena i uvređenost da smo pogrešili, da smo ispali glupi, uz neizdrživi teret osećaja krivice. Taj emotivni koloplet je gorki zalogaj koji decenijama izbegavamo, ne zbog toga što ga je nemoguće progutati, već što bi nam bilo draže da nam zastane u grlu i da se njime udavimo, nego da na očigled zavidnog i ljubomornog komšiluka moramo da prođemo kroz tu fazu poniženja da smo grešni, nesavršeni, nedorasli. Ah,Srbi, Srbi. Niko nam glave neće doći, do nas samih.

Bilo koja druga vlast u Evropi na bi preživela 1.novembra,  nijedna ne bi sebi dozvolila 15.mart niti opstala dan kasnije, bilo koja država u Evropi bi godinu dana kasnije institucionalno zatvorila temu izbora i izbornih uslova. Bilo koja- ne i naša.

Zašto?

Zbog karaktera vlasti, odnosno vladajuće partije, još preciznije vladajuće klike, najpreciznije zbog karaktera vladara. Nema puno opcija i gotovo sve su već isprobane. Društveni pritisak bio je gotovo na maksimumu prvih meseci posle tragedije u Novom Sadu. Po prvi put ogromna većina naroda tražila je odgovornost, upravo ono što režim uspešno izbegava trineast godina unazad. Vođa nije popuštao. Najmasovniji skup u modernoj istoriji Beograda nije bio dovoljan da se barem započne razgovor o mirnoj tranziciji, o izlaznoj strategiji, o deeskalaciji koja nas može uvesti u građanski rat. Vođa nije popuštao. Vidovdanski protest koji je najavio provalu građanskog bunta na ulici, sukobi sa policijom, sa neistomišljenicima, sa osvetom  lojalista nije bio dovoljan da se objavi okvirini datum vanrednih izbora, da se ukaže svetlo na kraju tunela u koji nas je ON uvukao i koji preti da se uruši poput smrtonosne nadstrešnice. Vođa nije popuštao.

Imao je rezervni plan. Prvo ne paničiti iako bord tone, iako su čak i oni kojima je najviše učinio, oni na koje je najviše računao bezglavo potrčali ka čamcima za spasavanje zabaravivši i brod i kapetana. Drugo, kopirati, imitirati i obesmisliti svaki potez protivnika- na miting ide kontramiting, na blokade idu protesti protiv blokada, na studente horda ćacija, kontra plenuma-logor ćacilend. Treće, na silu odgovoriti doziranom i kontrolisanom silom. Pendrek po građanima neće biti „pendrek spasa“, nema „crnog labuda“, ali će biti dovoljno masnica, suza, preloma, pretnji da će mrski blokaderi shvatiti da je država i dalje u čvrstim rukama Vođe i da je odlučila da se ne preda tako lako.

Svemu je odeleo. I promeni raspoloženja javnosti i masovnim okupljanjima i uličnim sukobima. Preostali su izbori, a i njih redovno dobija, makar one lokalne koji mogu , ali i ne moraju biti neka vrsta testa ili provere.

Šta je rešenje? Kada će kraj svemu ovome?

Pa, u ponedeljak. Ne znam tačno kojeg, ali onog ponedeljak kada posle izbornog dana većina Srba ne samo u kućnim uslovima, ne samo na poslu, ne samo na slavi, već javno, bez straha, i usmeno i pismeno budu protiv Aleksandra Vučića i svega što on predstavlja. Tog ponedeljka biće gotovo, biće kraj jedne faze, završiće se naša  najmračnija epizoda u ovom veku. Nisu izbori magično rešenje, ali sigurno jesu deo rešenja. Da li će biti sukoba, sigurno da hoće, možda pre izbora, možda tokom izbora, možda posle izbora. Da li će morati da „radi ulica“, sigurno da će morati i to već pomenutim redosledom. Ali, na kraju balade, kada se konstituiše većina Srba koji su dovoljno spremni da bezuslovno, bez zadrške, bez ustručavanja budu protiv Aleksandra Vučića i svega što on predstavlja biće to obznana naše pobede. Do tada ćemo čekati, do tada ćemo šetati, okupljati se, najavljivati, obeležavati, nadati se.

Ne, nije dovoljno vikati na televizor kada vidite likove sa Pinka, Informera, Prva TV B92…Ne, nije dovoljno u polupijanom stanju pozivati vojsku da izvrši puč ili policiju da „pohapsi bagru“. Ne, neprihvatljivo je navijati za fantomske snajperiste, očekivati da će „biologija završiti stvar“ ili prizivati strani faktor da reši naše probleme. Ne, ne i ne! Problem je u nama, ali je na istom mestu i rešenje.

Što se mene tiče, ja sam spreman za sve opcije. Pokušavam da pisanom i izgovorenom rečju menjam mišljenja kolebljivaca i utvrđujem stavove sličnomišljenika. Prisustvujem blokadama, mitinzima, tribinama i svim oblicima nenasilnog društvenog pritiska. Bio sam u prvim redovima tokom sukoba, gutao suzavac, stajao nasuprot kordonu. Već sam dao podršku neobjavljenoj studentskoj listi i prijavio se da pomognem koliko mogu tokom izbornog dana. Svojim primerom pokušavam da inspirišem i motivišem i druge. Ta lančana reakcija se mora nastaviti, to kolo mora postati milionsko sve dok se ne zatvori u krug tog pobedonosnog ponedeljka.

Zaigrajmo taj tango života ili smrti kao nikada pre!

dr Aleksandar Dikić

Aleksandar Dikić

Dr Aleksandar Dikić rođen je 15.09.1978. godine u Nišu. Gimnaziju „Borislav Stanković" završio je 1997. godine, a diplomipao je 2004. godine na Medicinskom fakultetu u Nišu. Magistrirao je
2008. godine na Medicinskom fakultetu u Beogradu na odseku Interne medicine - Kardiologija. 2012. godine završio je specizalizaciіu iz Urgentne medicine na Medicinskom fakultetu u Beogradu. 2018. godine postao je subspecijalista kliničke toksikologije. 2023. godine odbranio je doktorsku disertaciju iz Kardiologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i postao doktor medicinskih nauka.

Kada je reč o novinarstvu, na KTV televiziji radi od 2015. godine. Piše za Danas, a svoje tekstove je objavljivao na raznim internet portalima, poput Nove srpske političke misli, Srpskog kulturnog kluba, Vidovdana i drugih.

Govori engleski i francuski jezik.
Oženjen Jelenom, otac Jakova i Teone.