Pumpa li poglavica Ćacilenda Lav Koji Sedi Na Dve Hoklice sve nove i nove povode za uvođenje vanrednog stanja, što se ovog vikenda čini kao ne manje izgledna opcija od opcije demokratskog izlaska u susret makar delu zahteva stotina hiljada građana koji više od četiri meseca protestuju širom Srbije?
Prema članu 200 Ustava vanredno stane je ona situacija „kada javna opasnost ugrožava opstanak države ili građana“. Dok član 99 kaže da Narodna skupština „odlučuje o ratu i miru i proglašava ratno i vanredno stanje“.
Doduše, kod nas se, prilikom uvođenja vanrednog stanja za vreme pandemije korone 2020. godine, pokazalo da se baš i ne mora „držati Ustava k’o pijan plota“, pa je paraf na izvanredno stanje stavila trojka – predsednik Republike, predsednica Vlade i predsednica parlamenta, a da to Skupština nikada nije ni potvrdila?!

Čini se neretko da je Poglavica u grozničavoj potrazi za, „baš jakim“, povodom da ponovo, uz dvotrećinsku podršku poslanika koji nisu tu da misle već mu, ogromna većina njih duguje za sve što su postigli u svom društvenom životu, proglasi vanredno stanje. Nema dvojbe da, osim onih koji to već javno ištu, najveći deo njih jedva čeka na taj Poglavičin mig. Jer, kao što napisa Makijaveli u svom „Vladaocu“: “Vladalac uvek može lako da zadobije one ljude koji su u početku vladavine bili neprijatelji, jer su utoliko više primorani da mu verno služe ukoliko više znaju da im je potrebnije zbrisati delima ono nepovoljno mišljenje koje se uvrežilo o njima.”
A povod je, prema preslobodnom tumačenju ovdašnjih naprednih ustavotumača, lako naći. Neke „zlideje“ su već testirane, od hapšenja „zaverenika obojene revolucije“ i organizovanja „Ćacilend sajma parapolicijskog i paravojnog kadra, oruđa i oružja“, preko ispaljivanja nečega što zvuči i zveči, a uz to se i ne zna šta je, do nekakve najave građanskog rata iz usta nekog gospodina Obrve.
Pa, čak da dobrih povoda i ne bude, uvek se može prizvati u pomoć neki efikasni primer iz istorije koji „radi posao“.
Kao, što je na primer, 31. avgusta 1939, uveče, „bezbednosna služba“, SS-ov „Sicherheitsdinst“, upala u nemačku radio-stanicu Sender Gleiwitz u Glajvicu (danas Glijvice u Poljskoj) i emitovala poruku na poljskom jeziku u kojoj se poziva na oružanu akciju protiv nacističke Nemačke. Cilj je bio da se stvori utisak da su poljski vojnici zauzeli stanicu. Da bi sve bilo još uverljivije – SS je angažovao nekoliko kriminalaca obučenih u poljske uniforme, a na licu mesta je ostavljeno telo poljskog civila, prethodno ubijenog u tu svrhu, kao „dokaz“ da su napad izveli Poljaci. Šifra za napad bila je „Konserven“ (limenka, konzerva). Ovaj inscenirani napad je bio samo deo serije sličnih graničnih provokacija, jer je Fireru bio potreban povod i opravdanje za udar na Poljsku koji će uslediti već sutradan.

Firer je, prethodno, na sastanku sa komandantima kopnene vojske, mornarice i vazduhoplovstva, 22. avgusta 1939, naredio napad na Poljsku, usput najavivši: „Daću povod za početak rata. Nije važno da li je verodostojan ili nije. Pobednika posle ne pitaju da li je govorio istinu. Kada se započinje i vodi rat, nije bitno pravo, nego pobeda.“
Od 15. marta i najmasovnijeg protesta u istoriji obnovljenog višestranačja u Srbiji, Poglavica je na dnevnom nivou, a često i po nekoliko puta u istom danu, puštao duha iz boce i otvarao Pandorinu kutiju.
Sam je istražio i presudio da nikakvog zvučnog udara nije bilo i naredio ne istragu je li ili nije bilo zvučnog topa i šta je bilo jer je nešto bilo, već je, namesto toga, naložio tužiocima istragu o tome ko je to, od više hiljada građana koji su to nešto osetili, širio paniku o tome tako što je smeo da tvrdi da je nešto osetio, kad Poglavica lično ništa nije osetio!
Još od dana tragedije u Novom Sadu kada je, nenadležno, slagao građane Srbije da rekonstrukcija nadstrešnice nije ni rađena, pa dan posle, kada se poverio kako celu noć nije spavao jer je morao da, nenadležno, čita hiljadu dokumenata iz istrage, pa preko desetina puta, nenadležno, ponovljenog „ne dam prelaznu vladu“, „može samo preko mene mrtvog ili ako me ovi moji iz stranke ne budu slušali“, došao je u stanje da, u izlivu nekontrolisanog besa, preti iz hotela „Nais“: “Uskoro dolazim u Niš i razjuriću sve batinaše koji misle da mogu da prave red u Srbiji onako kako oni hoće!”
U taj Niš nije otišao ni dan posle, mada mu je bilo usput, kad je putovao na matine čajanku u leskovačkom Narodnom pozorištu.

Ali se zato, iz „Naisa“, raspojasao putem društvenih mreža, neoprezno mešajući ono što je on umislio da se desilo, sa onim što se stvarno dešavalo: „Nisam u ovih 13 godina osećao ovakav bes i ovakav jed kao što ga osećam večeras. Srbija nije zaslužila ovo što joj rade i spolja i što joj rade domaći kriminalci predvođeni Draganom Šolakom. Naime, u Nišu večeras se dogodilo nešto što sam mislio da nikada neće moći da se dogodi u našoj zemlji. Na brutalan način napadnuti su obični ljudi koji su želeli da prisustvuju tribini koju je organizovala SNS. Oni koji su se uvek pozivali na slobodu okupljanja, žalili se Evropljanima i ostalima na to da su obespravljeni večeras su organizovali linč ljudi samo zato što su ti ljudi mislili drugačije. To su oni isti koji, ako ih popreko pogledate, govore vam da ste za nasilje. Ti ljudi se nisu libili da psuju kao kočijaši, da najgore fašističke pretnje iznose na svakom mestu. Napad na gradonačelnika Pavlovića je slika i prilika njihove obojene revolucije – bedne, jadne, odvratne, pokvarene, a ono što je uradio Dragoslav Gale Pavlović, ne uzmičući ni pogledom i osmehujući im se u lice je osmeh prkosnog čoveka koji će umeti da pobedi trojku zla, najgoru nišku trojku zla koju čine Milić, dekan žena od banane Jovanović i “in this situation” Stanković. I njih, ali i sve druge blokadere, lažove, prevarante, batinaše i siledžije. Zahtevam od nadležnih državnih organa da hitno pohapse sve bandite koji su učestvovali u napadu na žene, desetine žena su pogodili jajima, napadali ih pred supruzima samo zato što ne misle kao oni i valjda ne umeju da psuju majku kao što oni umeju i još se time hvale. Srbija će živeti kao država, a batinaši i siledžije će završiti iza rešetaka.“
Sutradan je iz pozorišne sale u Leskovca, ljut što se nekoliko puta više Leskovčana okupilo da protestuje nego onih što mu je njegova stranka „privela“ u salu na poklonenije, i što policija nije brutalnije štitila njegov stranački skup, „pomešao sve kajase“, pa se kabadahijski umešao u nadležnosti nekih državnih institucija koje mu ni po pravu ni po pravdi ne pripadaju: „Ono što ću da tražim od državnih organa je da zaštite poredak i zakon. Oni policajci koji neće da štite poredak, biće promenjeni. Tužilaštvo koje neće da štiti poredak i zakon, biće promenjeni.“ Usput je, očito, bio nakanio da ljude koji nastupaju u stranačkim dresovima njegove stare stranke u odumiranju i nove u nastajanju promoviše u takoreći državne „reprezentativce“ svih građana Srbije.

Bez skrupula je priznao da on, ako to već sad potpuno ne čini, ubuduće namerava da komanduje organima sile i pravde, iako za to Ustavom nije nadležan: „Sinoć ni policija nije uradila posao kako je trebalo, kao ni u Bogatiću i drugim mestima. Ja sam kriv, kriv sam jer sam želeo da prođe uvek bez policije, ne diraj nikog, a probaj da pokažeš da hoćeš ujedinjenje ljudi i nacije, da svi budu zajedno da poštuješ drugačije mišljenje.“
Iza čega je usledio najsiroviji propagandni pritisak od strane Poglavičnih klimoglavaca i kvazimedijskih vučićoida na ministra policije, na tužilaštva i sudije po Nišu i Leskovcu, što je rezultovalo naknadnim hapšenjima, pre toga privođenih, pa oslobođenih ljudi. U Leskovcu smo čak u realnosti imali filmski kadar iz „Tri karte za Holivud“, sa komandirom milicije Gavrilom Milentijevićem koji preventivno šalje u aps nepodobne, „dok Maršal ne prođe“.
Poglavica LKSNDH, umesto da odgovori na studentsku parolu „Nisi nadležan“, očigledno više nego svesno, sve dublje gura prst u oko svim građanima, sve naravno uz gromoglasnu tišinu „sestara karmelićanki“ iz Ustavnog suda. Koji je, barem po Ustavu (Položaj, član 166), “samostalan i nezavisan državni organ koji štiti ustavnost i zakonitost i ljudska i manjinska prava i slobode”.
A ova druga opcija, mirnog i demokratskog, razrešenja ozbiljne političke i društvene krize, za koju je sigurno ogromna većina građana Srbije, bez obzira na političko opredeljenje, kao uslov svih uslova ima to da studenti i građani istraju u zahtevima, posebno zahtevu broj 1 – vraćanje sistema na ustavna podešavanja!
Dakle, kad već neće ovlašćeni „zakonotumači“ i „eksperti ustavnog prava“, računajući i „najboljeg studenta u istoriji Pravnog fakulteta BU“, evo da mi laici, još jednom, ukratko, podsetimo na neke, za ovu temu, bitne ustavne odredbe:
Prema Ustavu (Podela vlasti, član 4), pravni poredak je jedinstven, a uređenje vlasti počiva na podeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Odnos tri grane vlasti zasniva se na međusobnom proveravanju i ravnoteži, a „sudska vlast je nezavisna“.

Sudska vlast pripada sudovima koji su nezavisni (Načela sudstva, član 142), a prema članu 144 Ustava (Nezavisnost sudija) – “zabranjen je svaki neprimeren uticaj na sudiju u vršenju sudijske funkcije”
Javno tužilaštvo je (Položaj, član 155) jedinstven i samostalan državni organ koji goni učinioce krivičnih i drugih kažnjivih dela i vrši druge nadležnosti kojima se štiti javni interes određen zakonom. U istom članu se definiše da “niko izvan javnog tužilaštva ne može uticati na javno tužilaštvo i nosioce javnotužilačke funkcije u postupanju i odlučivanju u pojedinom predmetu”.
Takođe, prema članu 6 (Zabrana sukoba interesa), niko ne može vršiti državnu ili javnu funkciju koja je “u sukobu sa njegovim drugim funkcijama, poslovima ili privatnim interesima“, kao što je slučaj sa aktuelnim predsednikom Republike koji ne samo što je i dalje neformalni lider Srpske napredne stranke, nego je i vođa „Pokreta za blanko podršku AV-u, ma šta on to, bilo o čemu, makar i protivustavno, da odluči“!
Predsednik Republike mora da (Položaj predsednika Republike, član 111) „izražava državno jedinstvo Republike Srbije“, a ne državno nejedinstvo niti da bude generator sukoba između „dve Srbije“, one njegove, tzv. prristojne i one druge, valjda, „nepristojne“ koja se buni protiv njegove samovolje.
Iako se, nažalost, prvi scenario, trenutno, čini realističnijim – uz sasvim izvestan epilog da iz oktroisanog vanrednog stanja nema nenasilnog izlaska – optimisti po prirodi traže makar tračak nade u argumentima tipa: pa, eto, Poglavica više ne govori isključivo “prelazna vlada samo preko mene mrtvog”, već to revidira u “osim, jedino ako me moji iz SNS ne budu slušali”.
Takođe, očito je da između dve ekstremne pozicije ( “Ne dam prelaznu vladu” i zahteva većeg dela opozicije za prelaznom “vladom narodnog poverenja” na šest do devet meseci i šest ministarstava za opoziciju), nama geografski nije dalek ni američki recept za Makedoniju: tamo se, tri meseca pre izbora, vlada u mandatu povlači, a formira se privremena tehnička vlada, u kojoj ključne resore za organizvoanje izbora preuzima opozicija…
Ne može se prečuti ni sugestija nepoćudnog socijaliste Novice Tončeva koji predlaže da (nenadležni) predsednik Republike ide na mesto (mnogo nadležnijeg) premijera, što bi otvorilo nužnost vanrednih izbora za predsednika Republike…
Istovremeno, Poglavica testira javnost za ideju da novi premijer (Vlada bi bila izabrana u sadašnjem skupštinskom sazivu) bude naš uspešni čovek iz Amerike, naklonjen ovoj vlasti.
Paralelno, među građanima, pogotovo prosvetarima u protestu, pominje se i jedan drugi naš, u svetu uspešni, a i u zemlji prisutni, čovek, nenaklonjen sadašnjoj vlasti.
Na nesreću, za ova scenario navijamo samo mi koji hoćemo da verujemo da nada umire poslednja.
Cvijetin Milivojević