Vrlo je bolna, ali i jednostavna činjenica da se život mora završiti.

S tom spoznajom se rađamo, s njom rastemo i suočavamo se celog života.

Još teže od te istine jeste to što tokom života gubimo ljude koje volimo, poznajemo, kojima se divimo ili čak one koje nikada nismo sreli, a ipak ih doživljavamo kao svoje.

To je teška i duboko lična borba koju vodi svaki čovek onda kada izgubi nekog svog.

Ili nekoga koga oseća kao bliskog. A, najbliži nam postaju oni koji stradaju nepravedno.

Iako je smrt prirodan deo života, u Srbiji se u poslednjih 13 godina čak i ta normalnost izvrgla ruglu.

Pravo da umiremo dostojanstveno, da tugujemo i da poštujemo mrtve izgubilo se u vrtlogu tabloida, klikova i korupcije.

Jer:

Kada helikopter padne zbog nekoliko fotografija za naslovne strane portala, a pilot biva proglašen pijanim.

Kada čovek umre od straha i maltretiranja, od strane „kompletnih idiota“ u izbornoj noći – daleko od biračkog mesta, ali blizu mesta zločina.

Kada je smrt u namenskoj industriji opravdana rečima da čovek nije radio na modnoj pisti.

Kada nekoga „pustite“ da pliva usred zime, a onda mu na grobu napišete samo ime.

Kada u doba korone i pacijenti i lekari nestaju, pretvoreni u puke brojeve na kineskoj tabli.

Kada u noći u kojoj Balašević „preplivava Dunav“, dok ga ceo Novi Sad ispraća, neko pije vino u podrumu tatine kuće.

Kada posle masovnih ubistava masovno lažu i fotomontiraju slike.

Kada nadstrešnica padne i ubije ljude, njihovi grobovi nisu kulisa za nečiji Instagram profil.

Kada mladi ljudi izgore u klubu njihove bolničke sobe nisu mesto za konferencije za novinare.

Kada u političkog oponenta pucate u leđa – niste ga samo ubili, već ste svima njima oduzeli i pravo da bude dostojanstveno ispraćen iz ovog, ni malo lakog, života.

Jet smrt je neizbežna i nepredvidiva, a dužnost je društva u kome živimo da se prema njoj ophodi ljudski.

Sa dostojanstvom za one koji su otišli i poštovanjem onima koji su ostali iza njih.

Najzad, na napreglednu listu nedostojanstvenih smrti dodajem jednu za mene posebnu, jednu od najDRAGANih osoba u mom životu.

Oduzeto dostojanstvo svara bes, a bes rađa odmazdu, a odmazda… možda počinje bacanjem jaja.

Marija Milenović, diplomirana komunikološkinja