B. (ime i prezime poznati autoru teksta) je pametna, skromna i vredna devojka iz Deronja. Ceo život provela je u prelepom vojvođanskom selu, uz svoje roditelje, na svojoj zemlji, verujući  da će čineći drugima dobro, dobro se i njoj vratiti. U Deronjama (ne u Deronju) žive i Srbi i Romi, i starosedeoci i dođoši, i zemljoradnici i tamburaši, i bogati i siroti. Lepota različitosti naučila je B. da ljude nikada ne deli, jer ljudi su ili ljudi ili neljudi. Ne deli ljude na dobre i loše, jer iskustvo nas uči da se dobri ljudi mogu prozliti u zla vremena, a loši ponekad iznenade pa pokažu i onu dobro stranu sebe. Život je često iznad dobra i zla, zato B. ne sudi, da joj ne bi bilo suđeno. 

Ipak, ova besudna zemlja osudila je B. na put kojim se teže ide. Zbog toga što drži do svojih principa, što ne prodaje veru za večeru, zato što je čovek  sa svim atributima koja ta odrednica podrazumeva, vreme bezvredice, vreme zla, vreme zle vlasti B. je kao diplomiranu nastavnicu biologije ostavilo bez posla, bez prihoda, bez perspektive. Da, član je opozicione stranke, od koje dok je ista bila na vlasti nije dobila ništa, samo je gubila-svoje vreme, novce, čak i prijatelje. Politikom se bavila iz ideala, zbog vrednosti koje je stekla i razvijala kućnim vaspitanjem. Kada su naprednjaci došli na vlast nemo je posmatrala kako joj dojučerašnji saborci okreću leđa, neke komšije prelaze ulicu da bi izbegli susretanje. Lokalni šerifi obasipali su je ponudama da promeni stranu, da se pridruži pobednicima, da jedino tako može dobiti posao u struci, ono što je oduvek želela-punu učionicu bistrookih Deronjčančića koji pomno slušaju njenu besedu o ćelijskom zidu i osmozi.

FOTO: TV kanal 9 YouTube

Dok su drugi hrlili u zagrljaj nove vlasti, zadržavali ili dobijali pozicije u opštini, po školama, javnim preduzećima, B. je čekala, verovala i čekala da oluja prođe. Duhovnu hranu dobijala je od svojih ukućana, a prirodnu od svoje okućnice. I tako više od deset godina. Ljudi su padali, posustajali, menjali se, neki u zveri, neki u pacove. Ta decenija zla ju je utvrdila u uverenje da ljudi mogu da se ispišu iz svoje vrste, i da to nema veze sa dobrim i sa zlim, već sa putem koji izabereš. I danas Biljana veruje i čeka. 

Nju ne smemo je zaboraviti!

Izabela Šerić je bila jedna od najmlađih predsednica opština u Vojvodini. Tu funkciju je obavljala samo par godina, dovoljno da promeni i svoj i život svih Odžačana. Verovatno sa nepunih trideset godina nije ni shvatala u kakvu džunglu ulazi, ali je svaki obračun sa protivnicima dobijala spretno, efektno, sa dovoljnom dozom šarma da bi lokalna skupština izgledala kao scenografija za dramu lepotica i  zveri. Odžaci su „teška“ opština. Tamo su vladali komunisti, pa socijalisti, a onda radikali. Kada je bila „jogurt revolucija“ glavni akteri bili su iz ovog dela ravnice. U godini raspleta kada su socijalisti padali, svuda su pali, samo u Odžacima ne. Od 120 mesta u pokrajinskoj skupštini DOS je osvojio 118, dva „crvena“ mesta zauzeli su Odžačani. Poslednja „nedemokratska“ opština u Vojvodini bili su Odžaci, vlast je „upodobljena“ tek 2010.godine, jer su do tada radikali suvereno pobeđivali i na direktnim i na posrednim izborima.

Odžaci FOTO: Wikipedia

Takva opština „zapala“ je Izabeli, njoj, ženi među surovim Ličanima u Bačkom Gračacu i Brestovcu, nepoverljivim Vranjancima u Karavukovu, ambicioznim Crnogorcima u Ratkovu i srbijanskim inadžijama u Srpskom Miletiću. Imena ovih sela danas možete čuti samo u rubrikama „verovali ili ne“,  jer u njima Vučić dobija severnokorejske procente. Ah, da. Izabela je i Mađarica! Zamislite i to. Tamo gde Miletić nije Svetozar, već je Miletić Srpski! Tamo gde su etnički čista mesta dislocirana iz Krajine u Vojvodinu. Tamo gde vam treba prevodilac, osim ako Zonu Zamfirovu gledate bez titla. 

Znala je Izabela da vlast ne traje večno, ne traje dugo, ona uvek traje nedovoljno. Kada više nije bila na čelu opštine počela su „vunena vremena“. Bila je na vetrometini, na brisanom prostoru, na ničijoj zemlji. Ostavljena od svih. Svi njeni najbliži saradnici su ili bezbedno aterirali u naručje naprednjaka, gde su ih čekale nove pozicije i obezbeđene sinekure, neki su pocepali matičnu stranku i počeli da glume opoziciju, a neki su prokopali mišju rupu i uskladili svoj hromozomski i broj i sadržaj sa novim životnim staništem. Ona je ostala svoja, na istoj strani, u istoj organizaciji, sa istim idejama, uverenjima i vrednostima sa kojima se popela i sišla sa „trona“. Nju visina položaja nije promenila. Njeno okruženje jeste. Naprednjaci su je ostavili bez posla, prvo nju, pa njenog muža i to dok je čekala drugo dete. Mogla je i ona da preleti, bila bi pravi kapitalac za svakog naprednjačkog gaulajtera koji bi se iza nje zadovoljno smešio na konferenciji za štampu na kojoj ona potpisuje SNS pristupnicu i pljuje po „žutom ološu“. Mogla je da se pridruži svojim Mađarima u SVM, privesku svakoj vlasti i da to postane njena „sigurna kuća“. Mogla je da formira neku NVO koja bi se bavila zaštitom žena ili inkluzijom mađarske manjine. Mogla je da formira GG ili pokret koji bi otimao glasove DS-u, što je nekada bilo dovoljno da te i mediji i sudovi puste na miru. Mogla je, ali nije. Ostala je ista i čista. 

Nju ne smemo zaboraviti!

Aleksandar Dikić

Nisu sve priče bile sa poučnim krajem. Neke su imale i tragičan. M.je bio zaposlen u Sportsko-poslovnom centru u Odžacima. Kao jedan od najstarijih radnika bio je uključen u organizaciju Novogodišnjeg turnira u malom fudbalu, on i nekoliko njegovih kolega. Svake godine ova manifestacija bila je razlog okupljanja na poznatom mestu i u poznato vreme za stotine Odžačana koji su dolazili da uživaju u maestralnim potezima lokalnih čarobnjaka. Nikada niko nije ni pomislio da ista može biti zloupotrebljena u političke svrhe. Niko nikada nije kidisao na vlast kao naprednjaci. Vreme preletanja u Odžacima počelo je promenom vlasti u Beogradu. Žuti pacovi počeli su na vreme da kupuju nove dresove, ne da se prodaju, već da se nude novom gazdi. Jedan od njih bio je i direktor Sportsko-poslovnog centra  koji je sve i položaj i posao i privilegije dobio od „žutih“. Želeo je ne da to potraje, želeo je više, mnogo, mnogo više. A ljudi sa takvim apetitom lako se pretvaraju u kanibale.

Optužio je svoje radnike da su pokrali nagradni fond turnira, podelio im momentalne otkaze i sebe proglasio lokalnim Eliot Nesom koji se bori protiv korupcije, poput zahuktalog gazde u Beogradu. Nadao se da njegova „žrtva“ neće ostati ne primećena, ne bez razloga jer je već imao sklopljen dil da pred lokalne izbore fabrikuje pomenutu aferu, a posle izbora očekuje ga adekvatna nagrada. Tako je i bilo. Ko još razmišlja o žrtvama kada je juriš na višu klasu u toku. Dok se birokratija pokrenula, dok su sudovi reagovali, dok su se sindikati organizovali i preduzeli nešto vlast se promenila i u Odžacima. Direktor je dobio zadovoljenje, a žrtve su dobile dijagnoze. Među njima i nesrećni M. Prva opomena bio je oštri, probadajući bol u sredogruđu. Držao sam ga za ruku dok smo jurili sanitetom da mu se hitno ugrade stentovi na koronarkama. Druga opomena bila je neverovatna žeđ koja ga je mučila danju i često buđenje noću zbog sve učestalijeg mokrenja. Dijabetes je tihi ubica, našao je novu žrtvu. Neće proći dugo a slabost koja je zahvatila ruku i nogu bila je posledica odbijene žalbe Višeg suda koji je uporno trojicu radnika držao „na ledu“, osramoćene, bez posle, bez prihoda. Posledice nije trpeo samo M., već i njegova porodica koja se vremenom raspala. Razveo se, deca su otiušla, a on je ostao sam, bolestan i bez prihoda. Pravdu nije dočekao. Umro je bez nade da svet može biti pravedan prema malom čoveku, umro je sa saznanjem da je čovek čoveku nečovek.

M.ne smemo zaboraviti.

Da, hulja se ljulja. Urušava se njegov zločinački sistem čiji je tvorac i na čijem je vrhu. Nije pitanje samo da li ćemo ih juriti na ulici. Ulica nikada nije donosila pravdu i Srbija ne sme dozvoliti haos i anarhiju, bez obzira na sve. Ne smeju nam prioritet biti  ni napredne glavešine, ni regionalni gaulajteri, ni lokalni šerifi. 

Ne smemo zaboraviti žrtve. 

Ova tri primera samo su kap u mrtvom naprednjačkom moru u koje se Srbija pretvorila poslednjih trinaest godina. Bela knjiga njihovih žrtava biće njihovo zaveštanje. I po tome će Vučić ući u istorijske čitanke. Ta njegova opsesija biće ostvarena. Neka ne brine. Ništa neće biti izostavljeno. Ali, ni zaboravljeno.

Dr Aleksandar Dikić