Stani Ibar vodo!

Vrhovni Ćaci hoće da promeni tok reke Ibar kako bi se osvetio vlastima u Prištini zato što su preuzeli kontrolu nad Gazivodama koje (ni)je dao. Rušeći i brišući sve što je srpsko na KiM, u dogovoru sa Vučićem, Kurti i ekipa ne prezaju da svoju moć dodatno demonstriraju slaveći javno na ulicama Kosovske Mitrovice, gde do pojave Vučića nisu smeli ni u svojim najluđim snovima da prismrde.

Ono što nisu uspeli združenim snagama NATO, OVK i KFOR omogućio im je Vučić. Izdaja bez presedana u našoj istoriji zataškava se kroz Vučićevu imbecilnu kampanju “Srbija pobeđuje”, gde jasno možete videti ojađeni, poniženi i opljačkani srpski narod kako od Vučića očekuje da im omogući nešto milostinje ne bi li zaboravili svoj jad i beznađe, a njemu omogućili da bez preteranog otpora dobije još jedan mandat kako bi dokrajčio započeto.

U prezaduženoj Srbiji bez dovoljno pijaće vode, nesposobnoj da se izbori sa vatrenom stihijom, dok Vučićeve vatrogasce iz Tivta niko više ne spominje, gde načelnici policije optužuju jedni druge za najteža krivična dela, vrhovni Ćaci je uspeo da ponizi vojsku, pocepa na froncle Crkvu, zavadi narod tako da samo oni koji skupljaju kapilarne glasove za SNS mogu imati posao i pravo na budućnost, i sve mu je to malo, pa je rešio da zaustavi Ibar i promeni mu tok. Kao da već prekookeanski brodovi putuju Moravom duž vardarske doline prema Solunu, kako je onomad sličan sumanuti plan izneo Vučićev sabrat Toma grobar uz podršku fondacije Dragice Nikolić.

Vučić se čudi zašto evropske institucije ne reaguju na brutalno prebijanje Srba na Kosmetu, a prećutkuje da je on uništio svaku srpsku instituciju u Pokrajini kako bi Kurtijevi bojovnici upravo mogli da čine ovakva i slična zlodela. Nije valjda Vučić postao toliko dementan da se ne seća kako je odlikovao policajce koje je prethodno naterao da napuste sve institucije. Kao rezultat toga imamo kosovsku policiju koja sad “čuva” srpske manastire. Srbiju je Vučić ućutkao Ćaci politikom da bi mogao da glumi nekakvu nemoćnu žrtvu pred lakovernim narodom.

Da li je moguće da narod ne shvata da je za svaki dan ostanka Vučića na vlasti potrebna godina oporavka. Zar ne vide da nemamo pravo da potrošimo toliko vremena na Vučićeve eksperimente posle kojih nestajemo kao narod koji je sebi dozvolio da bude izbačen iz istorije i geografije. Sraman poraz Crvene zvezde u meču sa izraelskim predstavnikom i izbacivanje iz nikad lakših kvalifikacija za Ligu šampiona, najslikovitiji su pokazatelj šta se događa kad državu preuzmu Ćaci. Stradaju svi i sport, kultura, zdravstvo, obrazovanje, poljoprivreda… Jer Ćaci su nesposobni i neškolovani i znaju jedino da nekažnjeno pljačkaju i otimaju sve što im padne pod ruku. I još se time hvale. Predsednik kaže sa ponosom za sebe da je Ćaci, tvrdi da su to i njegova deca, kompletna vlada i svi oni koji idu putem izdaje nacionalnih i državnih interesa.

I šta je rezultat svega. Totalni raspad. To se vidi na svakom ćošku, u svakom selu ili gradu koje organizovano posećuju Vučić i njegova Ćaci ekipa. Ćaci u lokalu, Ćaci u vrhu vlasti propast je zagarantovana na svim frontovima. Trebalo je u posetu da nam stigne Zelenski, pa da shvatimo da je vođa, te toliko, čak i u najvišim crkvenim krugovima pominjane obojene revolucije zapravo Vučić. Možda je zato i odustao od pisanja najavljene knjige kako ne bi dopunio optužnicu protiv sebe.

Potrebno je da se okupimo, sednemo i dogovorimo se kako da ih zaustavimo dok još ima vremena i koliko toliko neke nade. U suprotnom, sa Ćaci ekipom nema nam spasa, tonućemo sve više i dublje, dok ne izgubimo i poslednje obrise naroda koji je nekada više od svega voleo slobodu, a izuzetno cenio čojstvo i junaštvo.

Previše je bilo poniženja. Vreme je da se uspravimo i odbranimo i sebe i Srbiju od pošasti koja nas je zahvatila, a prepoznatljiva je po izdaji, uništenju i jednostavnom imenu – Ćacizam!   

Nek ih sve nosi Ibar, što dalje od nas.

Srđan Škoro

Srđan Škoro

Rodio sam se 17. maja 1963. godine u Beogradu, gde sam se i školovao. Magistar sam istorijskih nauka sa prijavljenim doktoratom. Za novine pišem od svoje 14 godine. U novinarstvu sam prošao bukvalno sve, od novinara, preko urednika, do glavnog urednika. Oprobao sam se i kao radio novinar.

Autor sam knjiga “Vučić i cenzura” (dva izdanja) i “Pobuna” kojima nije bilo dozvoljeno da budu u slobodnoj prodaji. Odslužio sam vojni rok 1981. godine u Aleksincu. Nisam osuđivan. Oženjen. Ne pripadam nijednoj političkoj stranci, ni terorističkoj organizaciji. Već godinama sam na Birou za nezaposlene i pitam se dokle će tu da me trpe još.

Borbu protiv Vučićevog režima i svih njegovih slugu i pomagača shvatam kao moralno, a ne ideološko pitanje. Ćutanje na sve ono što nam se događa u društvu i državi doživljavam kao izdaju. Uvek sam se borio o svom trošku i na sopstvenu štetu. Mentalna higijena i istinski otklon od ove i ovakve vlasti je nešto što posebno cenim.


Moja biografija još se piše i čeka pravi epilog.