Orban srušen, neka se spremi…

Gubitak vlasti Viktora Orbana u Mađarskoj je dodatno unezverilo odavno preplašenog Vučića, jer se u praksi pokazalo da ne možeš večno manipulisati narodom i da svakoj vlasti jednom dođe kraj. Orbanu nije pomogla ni podrška američkog predsednika, ni Rusije, ni Kine, a sudbinu mu je zapečatila Vučićeva prijateljska usluga lakrdijaškim ostavljanjem dinamita u prirodi nedaleko od gasovoda blizu Kanjiže. Koga Vučić podrži taj nema nikakve šanse, ali Orban će imati prilike o tome da razmišlja u opoziciji, iščekujući kako će se nova vlast u Mađarskoj postaviti prema brojnim aferama u kojima je učestvovao i to zajedno sa Vučićem. Imunitet mu tu neće mnogo pomoći.

Južna Bačka, fudbalski klubovi po Vojvodini, kupovina ogromne količine obradivog zemljišta, brojni luksuzni restorani, vinarije i salaši, do silnih nekretnina Orbanovog zeta i finansiranja mađarskih partija u Srbiji, su samo mali deo onoga što bi se moglo naći na udaru istražnih organa. Pogotovu što je pobednik Mađar već to najavio kao prioritet novih vlasti. I naravno, da i sama pomisao na to, pravi dodatni košmar u Vučićevoj glavi. Madura i da hoće ne može da zaboravi. Ako tome dodamo istragu FBI u Americi oko kamiondžijske firme “Super ego” koju i Trampova administracija podržava, kao i sve snažniji pritisak međunarodne zajednice da dovrši do kraja, svoj veleizdajnički proces oko Kosova i Metohije, zbog čega je između ostalog i doveden na vlast, jasno je da Vučić na sve načine pokušava da pronađe izlaz za sebe i svoju bulumentu. Ako je cena nestanak Srbije, Vučić će, bez ikakvih problema to odraditi. Uostalom, već je dovoljno procesa pokrenuo protiv države i naroda, tako da mu završni čin neće teško pasti.

Postavlja se pitanje, šta smo mi kao narod spremni da učinimo kako bi to sprečili. Ili mislimo da će taj posao neko drugi uraditi umesto nas. Stranačka opozicija odlazeći u Berlin i Brisel očigledno u to duboko veruje, pogrešno misleći da je drugačiji stav Petera Mađara prema EU doneo prevagu na izborima. Jednostavno nisu u stanju da shvate da je taj čovek sa svojom ekipom dva puta za dve godine obišao sva mesta po Mađarskoj i po nekoliko sati razgovarao sa ljudima. Nije čekao skupštinske debate u skupom odelu i lakovanim cipelicama kako bi ga narod video, već je zasukao rukave i tom narodu otišao pred vrata, takoreći na noge, kako bi ih uverio da Mađarska može i zaslužuje bolje.

Sa narodom u Srbiji jedino još studenti razgovaraju i zato imaju trenutno najveću podršku. Vučić razgovara sa Vulinom, a Tadić ubeđuje Đilasa kako bi trebalo da sednu za sto. Nema sumnje da je Srbija u jadnom i nezavidnom položaju, okupirana od mafijaške vlasti i nesposobne opozicije sposobne samo za razne vrste kolaboracije, i studenata koje napadaju i buše sa svih strana, jer imaju narodnu podršku i nude kakvu takvu nadu iz bezizlaza u koji smo zapali.

Svakodnevno nasilje, pretnje i nepravda koju nad narodom sprovodi Vučićeva vlast, odavno više nisu vest. To je postao uobičajeni način komunikacije na koji su se svi već, nažalost, navikli. S tim mora da se prekine. Jednom zauvek. I umesto stalnih priča kako je Vučić gotov i kako mu se bliži politički kraj, da se pokrenemo i učinimo sve da to postane stvarnost kao u slučaju Orbana. Bez toga, bez te spremnosti, Vučićeva želja da Srbija nestane, a on opstane, biće do kraja sprovedena u delo, a onda će biti kasno da se vajkamo šta smo sve mogli da uradimo kako bi to sprečili.

Vreme nam nije saveznik. Svaki dan Vučića na vlasti je dodatno ukopavanje i uništavanje Srbije. Zar nam nije dosta poniženja. Da je car Dušan znao da će mu Milica Đurđević Stamenkovski obeležavati dan krunisanja, nikad krunu ne bi stavio na glavu. Vratimo se sebi, svojim vrednostima koje su ogromne, pronađimo ljude dostojne svog postojanstva, uspravimo se i pokrenimo, drugog nam puta nema. Na to nijedan Ćaci, pa ni ovaj vrhovni nema odgovora. Misao je nešto što ne mogu uhapsiti, ni zaustaviti. Sloboda je naše pravo, a borba obaveza. Utuvimo to što pre u naše glave. Oslobodimo se straha od mogućeg neuspeha. Pobeda nam ne može izmaći ako verujemo u sebe. Lekcija iz Mađarske može biti poučna samo ako je čitamo na pravi način.

Srđan Škoro

Srđan Škoro

Rodio sam se 17. maja 1963. godine u Beogradu, gde sam se i školovao. Magistar sam istorijskih nauka sa prijavljenim doktoratom. Za novine pišem od svoje 14 godine. U novinarstvu sam prošao bukvalno sve, od novinara, preko urednika, do glavnog urednika. Oprobao sam se i kao radio novinar.

Autor sam knjiga “Vučić i cenzura” (dva izdanja) i “Pobuna” kojima nije bilo dozvoljeno da budu u slobodnoj prodaji. Odslužio sam vojni rok 1981. godine u Aleksincu. Nisam osuđivan. Oženjen. Ne pripadam nijednoj političkoj stranci, ni terorističkoj organizaciji. Već godinama sam na Birou za nezaposlene i pitam se dokle će tu da me trpe još.

Borbu protiv Vučićevog režima i svih njegovih slugu i pomagača shvatam kao moralno, a ne ideološko pitanje. Ćutanje na sve ono što nam se događa u društvu i državi doživljavam kao izdaju. Uvek sam se borio o svom trošku i na sopstvenu štetu. Mentalna higijena i istinski otklon od ove i ovakve vlasti je nešto što posebno cenim.


Moja biografija još se piše i čeka pravi epilog.