Jedan od rijetkih izraelskih autora, čije su knjige objavljivane u Palestini jeste Etgar Keret. Naravno, prije ovoga teškog i groznog sukoba gdje su ostale samo ruševine.
Etgar Keret je Izraelac, čovjek, koji želi da živi savremenim načinom života, karakterističnim za Zapad. Ne uklapa se u jevrejska religiozna ortodokosna učenja, kao njegova sestra, koju smatra mrtvom. Ne zato što je odbacio ili bilo šta slično, nego iz žala za njom što je odabrala Boga na potpuno ortodoksan i radikalan način, živeći u najortodosnijoj jerusalimskoj četvrti. Od tada je njena liberna jevrejska porodica smatra ,,mrtvom“. Vjerovatno, imaju shvatanje, ako neko ne može da uživa u životu, u punom smislu te riječi, onda je mrtav. To što je živ, rađa gomilu djece, to još više doprinosi da se spomenik naizgled živog čovjeka, a tim prije žene, dobro utvrdi, da ne bi nikad kojim slučajem vaskrsao ili vaskrsla za strasti ovoga života.
Ovo je autobiografska knjiga samog Kereta, gdje opisuje jaz između generacija, pa i između onih istih koji odaberu različiti put. Etgar je liberalni Jevrejin, zapadnih shvatanja, ali ipak pokazuje i dozu patriotske odgovornosti, kad u razgovoru sa svojom suprugom, vodi dijalog o sinovom odsluženju vojnog roka, koje je u Izraelu sa jedne strane vrlo rigorozno i obavezno, a sa druge neobično ,,elastično“, u smislu da oni koji neće da služe vojsku, mogu da se pozovu na religiju, prigovor savjesti i itd.
Pošto je Izrael amerikanizovan, Etgar i njegova supruga vode polemiku oko služenja vojske sina, koji ima tri godine, kao što to rade bračni parovi u Americi.
Njegova žena je striktno protiv toga, Etgar, iako, pacifista, smatra da nije u redu da ginu nečiji sinovi, a njihov da sjedi kući, pa sa suprugom želi da nađe kompromisno rešenje, da sin kada napuni osamaest godina, sam odluči. No, njegova supruga ne ostavlja ni tu mogućnost, što je razumljivo sa obzirom da je Lev, njihov sin, jedino dijete ovoga izraelskoga liberalnoga ateističkog bračnog para, i ne žele da žrtvuju svoju sreću ni za kakvu državu, bez obzira što se Etgar služi načelima pravde. Izgleda, da je pravda u slučaju bližnjih nedokučiva za mnoge, i da je ona poput rezanja žiletom najosjetljivih tačaka po tijelu, čak, i mnogo više od toga.
Keret ima u knjizi i izrazito arhetipsko osjećanje države Poljske, odakle su njegovi preci potekli. On sam, iako ima bliskoistočni-mediteranski fizički izgled, po riječima njegove majke je poljski pisac, nakon što je pročitala neke od njegovih knjiga. Iako, porodica mu je stradala u toj zemlji, doživjela Holokaust, trpjeli povremeno jake ispade antisemitizma, koji je rezultirao i pogromima, ipak, bilo je i mnogo toga lijepog u tom periodu tokom vijekova. Jevreji su u Poljskoj prije Drugog svjetskog rata imali najveću populaciju u svijetu. Kao i u ostalim državama, gdje su bili prisutni u većem broju, dali su i ovoj državi značajan kulturni, naučni, finansijski doprinos. Bez obzira što su se Jevreji iz Istočne Evrope računali kao siromašni, i zaista u najvećem procentu i jesu bili, za razliku od onih iz Hazburške monarhije, gdje su zaista bili elita u svakom pogledu, i vrlo bogati.
Tokom obilaska raznih država posjećivao je Etgar i Poljsku. Išao je i na mjesto gdje je nekad bila kuća porodice njegove majke. Sad na tom mjestu je prazan prostor između dva objekta. Posmatrao je to mjesto i osjećao sve radosti i boli jedne porodice, čiji su geni utkani i u njega, i zbog kojih je on ono što jeste. Zaista, u slučaju Etgara, Poljska jeste bila u njegovom srcu.
U toku dešavanja u knjizi značajan doprinos daje i Keretov otac, koji obolijeva od raka na jeziku. Male su mu mogućnosti za preživljavanje, osim ako se starac, koji je preživio golgotu Hitlerovih logora ne odluči za mogućnost da mu odsijeku jezik, na šta i pristaje. Bez obzira na sve, umire.
Interesantan je podatak Keretovih posjeta nama susjedne Hrvatske, gdje učestvuje na književnom festivalu, ali zauzvrat mora da prenoći u “Muzeju suvremene hrvatske umjetnosti“. Prilikom prihvatanja gostovanja nije mislio na jedan detalj. Ova scena jako podsjeća na scenu iz filma Sveto mesto, rađenom po Gogoljevoj pripovjetci Vij, našeg proslavljenog reditelja Đorđa Kadijevića.
Keret se provodio u društvu književnika, ali, kad je otkucala ponoć, skrenuli su mu pažnju na prenoćište u muzeju, o kom treba da napiše neke svoje utiske.
Keretu je ostavljen sređen krevet, ali slično kao u Kadijevićevom filmu, pažnju mu privlači portret zgodne djevojke sa slike. Nije spavao čitavu noć, posmatrajući djevojku. Žao mu je bilo, što ipak nije malo legao u udobno spremljenom krevetu za njega.
U Hrvatskoj, prepoznaje mnoge sličnosti sa svojom domovinom. Recimo, konobari mu se žale da turisti imaju problem prilikom naručivanja kafe, jer se na bosanskom, srpskom i hrvatskom ova riječ drugačije izgovara, a oni neće nikom da se zamjere, a razlike između područja sa jezičkom barijerom su tako blizu.
Keret, u suštinu, kao i većina umjetnika i književnika širom svijeta, ne prihvata ograničenja, vještačke podjele, diskriminaciju. Žele da svi imaju iste šanse, jer bez obzira na sve, svi smo ljudi sa svojim ličnim problemima, kada dođemo kući.
Miloš Lalatović
