Moj radni dan počinje rano, ujutru u 7 ili uveče u 19 i traje 12 h. Dok većina ljudi tek uzima prvu kafu ili kreće u večernje šetnje, moje kolege i ja oblačimo uniformu i ulazimo u svet gde sekunde često odlučuju o životu i smrti. Nema tu glamura, nema prostora za kalkulacije. Samo adrenalin, odgovornost i jedno pitanje: kako pomoći čoveku koji je pred tobom.

I nikada, ali baš nikada, to pitanje ne glasi: „Da li si naš ili njihov? Da li si čaca, migrant, beskućnik, profesor, dete, političar?“ U ambulanti i na terenu svi su isti – ljudi kojima je pomoć potrebna. Moj posao nije da sudim, već da reagujem. Ako srce stane, ja ga pokrećem. Ako pluća ne dišu, ja ih otvaram. Ako neko leži na asfaltu, krvav i uplašen, ja se saginjem i pružam ruku.

Zato me boli kada vidim kako su moja tri kolege iz Novog Sada – dr Vanja Stanić, Nemanja Velikić i Dejan Spremić – ostali bez posla, samo zato što su odbili da budu deo političke režije. Oni nisu odbili da pomognu povređenom čoveku. Odbili su da dežuraju u prostorijama političke partije, bez zvaničnog poziva, bez procene da li ima povređenih, bez ijednog razloga koji bi bio medicinski. I za to su kažnjeni otkazom.

Noćas sam se vratila sa smene u drugom gradu. Dok sam pratila prenos iz Novog Sada, scena je bila jeziva: u kolima sa oznakom Hitne pomoći, beogradskih tablica, sedeo je čovek sa fantomkom. Kada je upućen apel da se pomogne povređenoj ženi, rekao je da je ovo „Hitna pomoć za njihove… policiju.“ Odjednom je postalo jasno koliko daleko može da ide podela – ovo više nije medicina koja pomaže ljudima, ovo je vozilo koje služi samo jednoj strani.

Dok gledam direktan prenos iz Novog Sada, osećam nešto što nikada ranije nisam. Vidim kako udaraju bespomoćnu ženu, a ja sam ta koja bi, kad zatreba, trebala da ih spašava, te iste što tuku i ne biraju. Srce mi se steže, instinkt vrišti – prvo sam majka, pa tek onda lekar. Imam troje dece i prirodno je da u sebi preispitujem: kako da zaštitim njih? Šta ako su to moji? Hipokratova zakletva i moja profesionalna etika kažu: pomaži svima.A ne, da je neko udario moju decu, ne bih se držala zakletve – jer nisam ih rodila da bi ih tuče neko samo zato što je plaćen. Taj instinkt da zaštitim svoju decu udara pravo u srce i jasno pokazuje gde su granice moje profesionalne i ljudske odgovornosti.

I u toj dilemi ostajem verna svom pozivu: ne biram strane, ne biram krivce. Biram život. Biram da pružim ruku onima kojima je potrebna, čak i kad srce lupa za moju decu.

Kakvu poruku šaljemo kada Hitna pomoć postaje instrument podela? Kada lekari i tehničari više nisu tu da spasavaju živote, već da budu produžena ruka bilo koje sile? To nije samo moralno neprihvatljivo – to je opasno.

U mom poslu, bol nema partijske boje. Strah ne zna za ideologiju. Smrt ne bira stranku. I zato ni ja ne biram – kad sednem u kola Hitne, svi su moji pacijenti.

Politika će možda i dalje pokušavati da uvuče nas, lekare, u svoje prljave obračune. Ali dok god postoje ljudi u belom i u crvenim uniformama Hitne koji izlaze na teren, jedna istina će opstati: mi ne pitamo „čiji si“. Mi pitamo samo – kako da spasemo ovaj život.

dr Svetlana Cvijanović