Vreme je kada se čitava Srbija podigla protiv SNS-ovskih dahija, lopova i bašibozuka, iz dana u dan, iz večeri u veče. I pored sile gore od janjičara, žandarmerije, čitave policije, i dela vojske u sadejstvu sa kriminalcima, od juga do severa, od Vranja, Leskovca, do Subotice. Da ne govorimo o Zapadu Srbije, Užicu, Valjevu, i u svim teritorijama, Srbija se budi, osim nešto manje na Istoku, u mojoj Timočkoj Krajini.

Jedino u Zaječaru za vreme i posle izbora, i Boru, dva administrativna okružna sedišta. U ostalim gradovima i opštinama slabo, nečujno da podignu one zverske žgadije koje su osramotile i same životinje.

Prema popisu iz 2022. godine Timočka Krajina ukupno ima nešto manje od 200.000 stanovnika, ali to su statistički podaci, pravo stanje je drastično manje, mnogi naši ljudi su još sedamdesetih otišli iz zemlje, za vreme balkanskih krvavih ratova devedesetih prošlog veka, drugi veliki talas, a u vreme SNS-ovskih dahija treći i to najobrazovanijih i najumnijih mladih ljudi. U osam opština demografska slika je katastrofalna.

Sela odumiru, varošice nestaju, a gradovi, opštinski centri postaju palanke. Dva velika rudnika u Boru i Majdanpeku u vlasništvu kineske kompanije “Ziđin”, ljudi imaju relativno dobre plate za srpske prilike, ali još veći strah da iskazuju svoje političke stavove. U Boru, Kinezi izmeštaju čitava sela, kao recimo nekada veliko selo Krivelj. Ljudi su se pobunili, ali “malo rukah, malena i snaga”. Tako je Timočka Krajina postala kineska provincija. Rudnik se širi ka Zaječaru, i to ka spomen – parku Kraljevici. Nema ljudi, nema naroda da se brani i odbrani od ekonomskog “osvajača”.

U Negotinu, gde je narod najviše otišao sa svog ognjišta, “Elixir” je jedina firma koja prima radnike, gradi stanove, ali nejasna je izgradnja tih “spalionica”, ako se upotrebe, kako se priča, za deponiju evropskog opasnog otpada, onda će zagađenost životne sredine nadmašiti i one u rudarskim centrima.

Da li će među tim česticama prevladati one kancerogene, ostaje da se vidi.

Da se pojavi novi Hajduk Veljko mala je verovatnoća, ali kad bi se kojim čudom podigao masovno i ovaj deo Srbije ne bi bilo isključeno da se pojavi neko ko bi glasno i jasno uzviknuo: “Glavu dajem, Krajinu ne dajem” i to baš sada iz kola, jer u svakom selu gostuju Ćaci pevači, folklori, hleba i igara da se zabavi narod. I da bude pokoran i miran. A neće, znam ja to vrlo dobro, ja sam iz Poreča Starine Novaka.

Recite to i Jeleni Karleuši kada je za Dan oslobođenja Majdanpeka dovedete da ko arlauče i zavija.

Siniša Stojčić