U krajevima današnje Srbije žive legende, ali i istorijski tragovi, o kurtizanama po kojima su i gradovi dobijali imena. Prvi takav slučaj zabeležio je Feliks Kanic identifikujući koncem devetnaestog veka Kurvingrad u blizini Niša, čuvajući od zaborava pripovest ranije zabeleženu od strane Milana Đ.Milićevića /“Kraljevina Srbija“ str.16/: “Osnivanje ovog grada, koji se u poslednjih nekoliko godina više i ne pominje, narod pripisuje istoj knjeginji Niši, sestri onih bugarskih knjeginja koje su sagradile dunavske tvrđave Vidin i Vidbol. A ime Kurvingrad potiče, po narodu, otuda što je ta Niša održavala nedozvoljene odnose s kaluđerima u manastiru Komiga na drugoj strani reke.
Da bi tu vezu olakšali, nemoralna dama je između svog grada i manastira razapela platno po kojem je prelazila. Na filitnoj steni na kojoj se nalazio manastir još se vide neki ostaci, ali je ružna uspomena u narodu sprečila njegovo obnavljanje. Ipak ga sujeverni ljudi posećuju i podvlače se pod neki izdubljeni čudotvorni kamen tražeći tamo leka svojoj bolesti. Sa kurvingradskog platoa otvara se dalek i jasan pogled na Leskovac…“ /“Srbija, zemlja i stanovništvo“ knjiga 2, SKZ 1987, str.176/. Dubrovački emisar Mata Gundulić na proputovanju kroz niški kraj 1672.godine čuo je narodno predanje po kome je srpski kralj nekada taj grad darovao, kao nagrad,u nekoj bludnici- e dicono dato gia per mercede ad una meretrice dal re di Servia /Pantić Miroslav, Susreti s prošlošću 1984,str.392/. Istoimeni grad postojao je i u ataru sela Mala Vrbica na Dunavu, kod Kladova. Prema u više verzija razgranatoj legendi među starosedelačkim stanovništvom , impozantni antički dunavski most nije mogao biti izgrađen dok nije na žrtvu prinesena Trajanova miljenica, kurtizana rodom iz prekodunavske Dakije. Kada je bačena sa prvog stuba mosta, njeno telo isplivalo je na mestu Kurvingrada, odakle u novijim vremenima naziv za naseobinu. U Rumuniji je rašireno uverenje da je i rimski car Trajan tračkog porekla o čemu svedoči njegovo ime nastalo od reči ,,Trakijan“- “Tračanin“.

Drakonske kazne prema ženama zabeležene su u mnoštvima slučajeva, uključujući onaj koji je primenjivao nekadašnji vladar Ključa i Krajine Osman paša Pazvanoglu. Žene “koje bi dale povoda neredu ili svađi“ bile su vezane u vreće i bacane u Dunav. Komentarišuću takvo postupanje, Tihomir Đorđević ukazuje da je ista sankcija primenjivana i od strane hrišćana “samo utoliko ublažena što žena nije mećana u džak, već je onako otvoreno bacana u vodu da se udavi“. Kao primer navodi slučaj Stevana Živkovića, “jedne od važnih ličnosti ustanka pod Karađorđem“ koji je bacio u Dunav svoju ženu zbog toga što je “bila nepoštena“, i to “bez suda i presude“: “Kada je izvezena na pola Dunava i bačena u vodu, ona je nekoliko puta iskakala na vodu i nije mogla da potone. I tako morali su se veslari vratiti za njom i tući je veslima dotle, dok nije potonula. Imala je, vele, malo dete na sisi, za kojim je jednako vikala i zapevala dok se nije udavila“ .
Početkom 20. veka voljena “srpska Pepeljuga“ postala je Jelenka, milosnica kneza Miloša. Najpoznatiji hajduk u regiji Đerdapa u 19. veku bio je Gica, prvobitno najamnik vladara Ade Kale, Redžep Age, koji je njegovu sestru držao u svom haremu. Marta 1813.godine Karađorđe je pristao da Gica pređe na srpsku stranu Dunava i bude mu saveznik. Danas je u popularnoj literaturi hajduk Gica više poznat po činjenici da je bio muž poturčenice Jelenke, ranije u haremu Redžep age zajedno sa Kračunovom /i njegovom/ sestrom, od 1822.g. miljenice knjaza srpskog i majke njegovog sina Gavrila rođenog 1826.g, supruge Teodora Herbeza (ministar finansija i član Državnog saveta), o kojoj je Đorđe Milosavljević napisao roman “Đavo i malala gospođa“ ovenčan nagradom Isidora Sekulić za 2009.g.
Gica i Jelenka venčali su se u Kladovu 1811.g, kada je tu knez bio Kračun Nikolajević. Za zaključenje braka po crkvenim pravilima /venčali se u kladovskoj crkvi/ nije smelo biti razlike u veri, pa se pretpostavlja da je tu Jelenka i pokrštena. Prema Savi Jankoviću, Gica je izbegavši u Vidin 1816. godine primio islam. Živeli su do 1822 u Vidinu i Nišu. Božidar Kovačević u pripovesti “Danilo sluga u kneza Ilije“ o njemu piše:
“Bio je taj Gica dobar gospodar. Veliki džambas, voleo konje kao i knez-Ilija; znao za dobro vino i dobar zalogaj; imao očim „srce za lepote života i sveta; voleo rad i red; za druta, prijatelj davao krv ispod grla, za psa pas, za čoveka čovek! Imao taj Gica dve žene; prvu, staru, Srpkinju, držao kod kuće, tamo u Lipovi, a drugu, mnogo mlađu, Vlahinju, u Rešavi, i obe živele kod njeta kao bubreg u loju. A već deca, kao begovi! I ne samo deca i žene, nego čitava tevabija skupljala se oko njega; siročad, ubogi i razni lezilebi, sve to visilo o njegovu vratu, živelo sito i pjano slaveći Boga i Gicu. Sad će se sve to razići, kuća rasturiti, a što je najgore, nema više Gice, zdravog, temeljnog, uvek vedrog i spokojnog… Umro je na Aranđelovdan od zapaljenja bele džigerice…“
1822. godine Jelenka se preselila u Kragujevac gde je javno predstavljana kao druga žena kneza Miloša- “Mala gospođa“. U više navrata pojavljivala se u prestonici Beogradskog pašaluka bivajući tumač pri tursko- srpskim razgovorima.
U memoarima Nićifora Ninkovića stoji kako ga je kapetan Glumac uputio da upravo Jelenku zamoli za intervenciju kod kneza, ne bi li opet zadobio nekadašnje poverenje srpskog glavara: “Trči kod Jelenke, moli i ljubi je u ruku. Ako to ko učini, ona će. Zato što kurve sad više čine nego ljudi“ . Nedugo zatim, prilikom egzekucije telesne kazne u Miloševom prisustvu, on primećuje: “Čujem gdi Jelenka govori, plače i moli da ljude na pravdi boga ne bije i sramoti…“.
Jelenkina lepota odgovarala je estetskim standardima današnjice. Kćer njene usvojenice Jelene, Mirka J. Grujić ovako je prikazala najlepšu ženu Beograda: “Jelenka je bila visoka, vitka i sa puno temperamenta se kršila pri hodu. Imala je besprekorno beo i čist ten, iako su je, kao hajdučicu, po homoljskim planinama šibali hladni i oštri vetrovi a duge hladne kiše lile po njoj, žarilo je jarko sunce. Oči crne, oblika badema. Kosa joj je bila gusta, crna i sva kovrdžava, nos pravilan i srednje veličine, usta mala i divnog oblika. Zubi biserne beline krasili su njen osmeh. Lice dugo i uzano. Njene bele noge i ruke ličile su kao da ih je vešt vajar izvajao. Imala je pogled pun zanosa. Sa mnogo urođene koketerije umela je da se nasmeje i pri smehu glavu je uvek malo zabacivala unazad“ .
Radovan Kazimirović slutio je da ju je Naprata odnela leta gospodnjeg 1864.g. “Kosu je bila ulepila blatom, umotala se u garež i u krpe, kolutala očima kao jurodiva, puštala penu na usta i mahala rukama što joj je donelo „uspeha“ u prosjačkom zanatu. Ljudi su joj bacali milostinju samo da im ne bi prišla ili ih, daleko bilo, dotakla“ /Đorđe Milosavljević/.
Sudbine savremenih pepeljuga u Srbiji u skorije vreme svode se na “stavljanje na raspolaganje“ tvoriteljima diktatorskog poretka. Preskačući etičke kao fizičke prepreke, u naručju pokrovitelja, dosezale su visine šefica kabineta, čelnica lokalnih samouprava, ministarki… U slučaju onemoćalih patrona, koji im donosi vreme promena, preostaje im “spisateljski rad“ pod firmom salona za negu lepote i tela ili “svedokinja saradnica“.
Ništa se po njima neće zvati, čak ni halucinacije o lagodnijem životu kao kontrategu bezumnih promotera lika i dela propalog vođe.
Ranko Jakovljević