Bio sam sasvim mlad kad je Pinkiju i Švabi, i njihovom trećem neprilagođenom drugu, došao Ljubiša Kurčubić Kure.
Da, izašao je iz svog skupocjenog automobila, donijevši sa ,,rada“ u Njemačkoj gomilu đakonija. Kure, vjerovatno, iako u filmu nije detaljno prikazano, bio je klinac iz nesređene porodice, koga je moguće hranila Švabina baba, i ostao je dužan Švabi. Tako je mali Švaba naučio da ne bude pi.ka. Nije imao kontrolu i već bi završio kao klinci iz ,,Sivog doma“, da nije bilo njegovog druga Pinkija, koji je bio umjereniji, iako nestašan, ali i zahvaljujući vremenu, koje je i njegovom uzoru čika Kuretu i sličnim pajtosima odgovaralo, vremenu sankcija. Što jednom prilikom reče čika Kure ,, ove sankcije da potraju, i Bog da nas vidi“. Naravno, sve to uz pjesme turbo folk zvijezda sa ritmovima Istok-Zapad. Izgleda da se ovdje probao ekstazi, bez ikakvog hemijskog unosa u organizam, samo kad bi se slušao taj ,,gas“ ili glas. Ovo su neke interpretacije čuvenog filma Srđana Dragojevića ,,Rane“.
Tinejdžeri, koji su fantastično odglumili Pinkija i Švabu, odrasli su u stvarnom životu u ,,žešćem“ kraju kao u i filmu. Bar, što se tiče Pinkija, njegov život, kao da je imitirao film. Nedugo, pošto je postao slavan u Dragojevićevom filmu umire pod nerazjašnjenim okolnostima, prilikom odsluženja vojnog roka. Neko je govorio da se predozirao heroinom, neko da se ugušio od nečega u snu i itd. Priče ko priče. Ako ne griješim, mislim, da je njegova majka nedavno tražila eshumaciju tijela svoga sina, kako bi se autopsijom tačno utvrdilo od čega je umro.
Film Rane, toliko je vjerno dočarao svojim humorom i svim ostalim dizelašku generaciju devedesetih, čak je i u rangu sa dokumentarcem“ Vidimo se u čitulji“. Dizelaši su naziv za subkulturu omladine i adoloscenata stasalih za vrijeme ratnih devedesetih i SRJ pod sankcijama. Karakterističan stil oblačenja su patike marke Reebok, Nike, Air Max, farmarke sa duksom uvučenim u gaće, tako da se vidi čuveni sjajni kaiš popularan u to doba, osim toga dizelaši su nosili trenerke, naravno skupe, takođe gornji dio uvučen u gaće sa skupim patikama.
Sjedjeli bi po čitave dane u novootvorenim kafićima i ispijali espreso, držeći onu plastičnu kašikicu, za miješanje šećera u kafi, u usta. Pravili se nezainteresovanim za sve, osim za njihove tajnovite poslove. Sve dok jednog dana ne bi završili u čitulji, naravno, ne na prirodan način bi završili život. Ali bitno je da su oni toliko ,,proživjeli, provodili se, razočarali, i sve ostalo, kako niko od smrtnika, poput njihovih roditelja ne mogu doživjeti ni za nekoliko života“.
U isto vrijeme, na hiljade mladića poginulo je na raznim ratištima širom bivše Jugoslavije. Mnogi su nasilno mobilisani i odvedeni od strane policajaca, iako su se vješto krili kod tetaka, gledali MTV, pili koka-kolu, pušili travu i maštali da odu preko,, bare“. Ali nijesu, otišli su dva metra ispod zemlje, nažalost.
U slično vrijeme pojavio se mada nečujno i LGBT pokret, ali ipak javno, prvu ovakvu organizaciju je te 1990.godine, osnovao Dejan Nebrigić. Imao je samo dvadeset godina. Bio je nadareni novinar, pisac, umjetnik, antiratni aktivista, borac za ljudska prava. Tragično je stradao dan-dva pred Novu 2000.godinu od svog tadašnjeg partnera, u dvadeset devetoj godini života, nakon što je posle ispovijesti kod sveštenika odlučio da napusti uopšte seksualni život i živi asketski poput monaha. Pored njega pred sam kraj osamdesetih u Beogradu je počeo da se pojavljuje prva jugoslovenska trans osoba Vjeran Miladinović Merlinka simbol urbanog dijela grada. Bio je prva trans osoba u bivšoj Jugoslaviji. Tragično je nastradao 2003.godine, baš u slično vrijeme kad se desilo ubistvo Zorana Đinđića. I on je godinama prije ubistva bio ostavio svoj posao ,,prodavačice ljubavi“.
Svi ovi ljudi su obilježili Beograd, ali i čitav Balkan, nijesu imali baš mnogo sreće. Izgleda da su ih pojele ,,sjenke nad Balkanom“.
Miloš Lalatović
