Božiji Promisao često je nejasan običnim ljudima. Bog ne gleda na ljudski način. Ono što je kod ljudi nisko, kod Boga je visoko. Međutim, ponekad se Božiji i ljudski kriterijumi poklope. Bar na neki kontraverzni način. Tako je bilo i sa junakom o kome pišem. Zaista, junakom, Đorđom Božovićem Giškom.
Ovaj veliki čovjek je rođen u Inđiji 1955.godine. Sa devet godina se seli u Beograd. Od mladih godina ne mireći se sa sivilom svakodnevnice ulazi u svijet kriminala. Nadimak Giška dobija pošto je mogao da podnese velike batine, zbog svoje snažne fizičke građe. Sa trinaest godina već je bio poznat kao žestok momak. Sedamdesetih godina ga Služba Državne Bezbjednosti uzima da radi za nju.Tačnije, imao je zadatak da razbija ustaška, četnička i albanska separatistička udruženja. Na jednom od tih zadataka, dešava se snažan životni preokret ovoga diva sa Voždovca. Postaje religiozan. Giška je za vrijeme služenja zatvorskih kazni pročitao skoro sve knjige u zatvorskim bibliotekama, završava fakultet fizičke kulture. Kada je htio da upiše teologiju, nije dobio odobrenje zatvorskih vlasti.
Sa početkom rata u bivšoj Jugoslaviji prijavljuje se kao dobrovoljac Srpske garde sa svojim prijateljem Belim, koju je vodio lider SPO Vuk Drašković. Poznato je da nikakve zločine nijesu počinili, a o tome je svjedočio i sam Vuk. Nakon kumovanja na krštenju jednog vojnika Giška posle nekoliko sati biva ubijen. Zvanična verzija ubistva jeste da je ubijen od hrvatskih vojnih snaga. Međutim, mnogi sumnjaju u tu verziju događaja. Bilo kako bilo Giška ostaje heroj. Preminuo je 1991.godine u svojoj trideset šestoj godini. Prije smrti je doživio snažnu metanoju, tj.ono što se u Pravoslavnoj Crkvi naziva preumljenje ili pokajanje. Blaženopočivši ostroški iguman arhimandrit Lazar je govorio da nikad nije vidio većeg pokajnika. A otac Lazar je ispovijedao osamdesetih i devedesetih godina ogroman broj ljudi. Slično je govorio i veliki Starac našeg vremena otac Tadej.
Opijelo mu je služio mitropolit Amfilohije i otac Radovan Bigović. Nakon dvadeset i šest godina po vlastitoj želji posmrtni ostaci su prenijeti u mjestu njegovih predaka Kuči. Na zaprepašćenje prisutnih bili su cijeli, slično svetiteljima.
Bog ne gleda ko je ko. Gleda na ljudsko srce. A , srce ovoga čovjeka je bilo veliko.Moguće da smo dobili još jednog svetitelja.
Vječan ti spomen, Giška.
Miloš Lalatović
