Desmetov totalitarizam u domaćem ogledalu – (da li je moguć u Srbiji?)

Belgijski psiholog Matijas Desmet tvrdi da se totalitarizam ne rađa iz zle namere političara, već iz kolektivne psihološke dinamike. On nastaje kada se društvo nalazi u stanju duboke nesigurnosti, straha i gubitka smisla. U tom vakuumu, masa traži spas u narativu koji joj nudi jednostavno objašnjenje i jasno definisanog vođu. Ako tu teoriju primenimo na Srbiju, slika postaje zapanjujuće prepoznatljiva.

  1. Izolacija i atomizacija društva
    Desmetov prvi uslov za totalitarizam je društvena izolacija. Srbija je već decenijama u stanju razbijenosti — ekonomske, ideološke i moralne. Ljudi su umorni, prekarni rad ih je obesmislio, porodice se raspadaju, prijateljstva nestaju u toksičnoj atmosferi sumnje. U takvom okruženju, vlast ne mora mnogo da radi — dovoljno je da održava haos, da bi građani ostali pasivni. Atomizovani pojedinci ne veruju ni sebi ni drugima, ali veruju u vođu koji obećava stabilnost. To je prva faza masovne formacije: kolektivna glad za „spasiteljem“.
  2. Gubitak smisla i moralnog orijentira
    Desmet piše da je moderni čovek izgubio osećaj smisla i vere u institucije. Srbija je ovde gotovo školski primer. Institucije ne postoje – one su dekor, kulise na sceni jedne centralizovane moći. Ljudi više ne veruju ni u sudove, ni u medije, ni u obrazovni sistem. Kada nestane poverenja u strukture, ostaje samo figura vođe kao jedini simbol kontinuiteta. Vučić je to prepoznao: on ne vlada kroz institucije, već kroz emocionalni odnos s masom. U njegovom diskursu nema države – postoji on lično, koji se „boreći“ žrtvuje svakodnevno za narod. Taj emotivni kontakt postaje nova forma religije, zamena za izgubljeni smisao.
  3. Strah i kolektivna anksioznost
    Desmet upozorava da se masovna formacija zasniva na slobodno plutajućem strahu — osećaju nesigurnosti koji traži kanalizaciju. Vučićev sistem upravo od toga živi. Svaki dan građani se bombarduju porukama o „napadima spolja“, „izdajnicima iznutra“ „tajkunima“, „zlim ambasadama“, „opozicionim monstrumima“. Strah postaje alat kontrole, a anksioznost gorivo lojalnosti. Zanimljivo je što taj strah ne mora biti racionalan: masa se ne boji zato što postoji stvarna pretnja, već zato što joj vlast stalno daje emocionalni okvir pretnje. Time se proizvodi kolektivna histerija, koja zamenjuje racionalno razmišljanje.
  4. Kreiranje narativa i „moralne misije“
    Kada se masa formira, potrebno je da dobije moralno opravdanje. Desmet navodi da u totalitarnim društvima ljudi veruju da rade „pravu stvar“. Vučićev narativ je upravo to: borba protiv neprijatelja, izgradnja „zlatnog doba“, odbrana „nacionalnih interesa“. On stalno govori u mesijanskim terminima – kao da lično nosi sudbinu naroda. U toj psihološkoj matrici, svaka kritika vlasti postaje napad na zajednicu. Onaj ko postavlja pitanja nije građanin, već „neprijatelj naroda“. Tako se zatvara Desmetov krug: masa više ne sumnja, ona veruje. Nije bitno šta je istina, bitno je ko je izgovara.
  5. Samoodrživi totalitarizam
    Desmet ističe da totalitarizam opstaje ne kroz represiju, već kroz dobrovoljno učešće. Srpsko društvo ne mora da bude nasilno potčinjeno – ono se samo potčinjava. Ljudi gledaju istovremeno humoristične emisije koje ismevaju režim i informativne emisije koje ga slave. Ta shizofrenija proizvodi apatiju, a apatija čuva sistem. Nije potrebno zatvarati ljude, dovoljno je da ih se preplavi propagandom i lažnom emocionalnom toplinom – slikom vođe koji „brine“. U takvoj matrici, istina nije zabranjena; ona je jednostavno nebitna.

Zaključak: Desmetovo ogledalo Srbije

Desmet upozorava da izlaz iz totalitarne psihoze ne leži u sukobu, već u povratku autentičnom govoru — u dijalogu, smehu, umetnosti, prijateljstvu, u svemu što razbija masovnu hipnozu. Ako pogledamo Srbiju danas, vidimo društvo koje je izgubilo poverenje u reč, jer se reč
pretvorila u oružje. Ljudi se ne smeju iz radosti, već iz sarkazma; ne govore da bi razumeli, već da bi nadglasali. To je trenutak u kojem totalitarizam postaje potpun — kada masa više ne vidi razliku između istine i laži, jer joj je udobnije da veruje u priču nego da pogleda stvarnost.

Izlaz iz hipnoze: studenti kao poslednja linija svesti

Mattias Desmet u svojim analizama tvrdi da se totalitarni sistemi ne ruše spolja — oni se tope iznutra, kada se probudi mali, ali postojan deo društva koji odbija da pristane na kolektivnu iluziju. Taj deo on naziva „glas razuma“, i kaže da je dovoljno da čini svega 10% populacije da bi razbio masovnu formaciju. U srpskom kontekstu, taj glas bi mogli biti — studenti. Ali da bi to bili, prvo moraju ponovo postati ono što su nekada bili: savest društva, a ne njegovi posmatrači, već aktivni učesnici.

  1. Mladi u senci kolektivne anksioznosti
    Danas u Srbiji mladi ne veruju da imaju budućnost. Vlast im nudi samo dve opcije: da se „snađu“ ili da odu. Tako se formira generacija apatičnih, ali ne i glupih ljudi — svesnih manipulacije, ali preumornih da je ospore. To je, po Desmetu, savršeno stanje za održavanje totalitarizma: svest bez otpora. Kada čovek ne veruje da može išta promeniti, on se povlači. A kada se povuče masa mladih, društvo gubi imunitet.
  2. Univerzitet — nekada centar svesti, danas servis sistema
    Devedesetih, studentski protesti bili su iskra koja je probudila društvo iz Miloševićevog narcizma. Danas, univerziteti više ne ćute. Profesori nisu u strahu da izgube položaje, studenti nisu u strahu da izgube bodove. Akademski prostor je pretvoren u birokratski mehanizam, lišen ideje, debate i slobode, bio, više nije ( već godinu dana). Desmet bi rekao: „totalitarizam je najstabilniji kada obrazovanje postane administracija.“ I zaista, u zemlji u kojoj se diploma meri po političkoj podobnosti, a ne po znanju, formira se generacija bez kritičkog mišića — savršena masa, meka, poslušna i emocionalno umorna.
  3. Strah kao valuta poslušnosti
    Vučićev sistem opstaje na emociji straha — ali ne samo kod starijih. Kod mladih, strah ima novu formu: strah od beznađa. Nije ih potrebno zastrašivati policijom — dovoljno je da im se oduzme nada da se bilo šta isplati. I upravo tu nastaje ono što Desmet naziva kolektivna hipnoza: svako oseća da nešto nije u redu, ali niko ne veruje da ima pravo da to kaže. Tako se stvara društvo tišine — i to ne nametnute, već prihvaćene.
  4. Glas koji budi
    Desmet tvrdi da se masa ne može razuveriti logikom, već autentičnošću — govorom koji je lišen straha. U Srbiji taj govor poslednjih godina ponovo dolazi iz studentskih redova: grupe koje organizuju proteste,koji se šire po celoj Srbiji humanitarne akcije, šetnje za slobodu, tribine o medijskoj cenzuri. One možda deluju nevažno, ali one su, po Desmetovoj teoriji, prve pukotine u zidu. Jer, kad mladi ponovo nauče da se okupe, da razmišljaju, da se smeju vlasti — totalitarizam počinje da puca. Desmet to zove „reintegracijom smisla“ — vraćanjem osećaja da čovek nije sam, da zajednica još postoji.
  5. Povratak smisla kroz zajedništvo
    Vučićev sistem opstaje jer ljudi osećaju da su sami. Zato je lek — zajedništvo, ne revolucija. Desmet kaže: „Totalitarizam ne pobeđuje sila, nego razgovor, muzika, umetnost, susret između ljudi.“ Upravo tu ulogu studenti mogu preuzeti: da vrate dijalog u društvo koje je ogluvelo. Da obnove krugove razmene mišljenja, kulture i solidarnosti — da ponovo nauče starije kako se misli slobodno. Jer, ako stariji veruju da se više ništa ne može, mladi moraju verovati suprotno. To nije samo politički zadatak, to je duhovni čin — prvi otpor totalitarnoj letargiji.

Treći deo: Glas koji vraća svetlo

Hannah Arendt je jednom napisala da je „svaki početak čudo koje spasava svet“. Mattias Desmet je to čudo pokušao da objasni psihološki — kao trenutak kada pojedinac prestaje da bude deo mase i ponovo postaje ličnost. U Srbiji, to čudo nije pitanje ideologije, već unutrašnjeg buđenja: trenutka kada čovek shvati da ga više nije strah da misli, da govori, da stoji sam — makar i nasred tišine.

  1. Svet bez istine
    Totalitarizam, kaže Arendt, ne počiva na laži, već na uništenju istine. Jer kad istina više nije važna, čovek gubi orijentir, a s njim i sposobnost da razume svet. U Srbiji smo dugo živeli u takvom vakuumu — istina je postala stvar ukusa, činjenice su zamenjene „osećajem“, a mišljenje – navikom poslušnosti. Ta duhovna dezorijentacija nije proizvod jednog čoveka, već kolektivne potrebe da se veruje u nekoga, makar i pogrešnog. Desmet bi rekao: to je srce masovne formacije — kolektivno bekstvo od nesigurnosti ka iluziji
    smisla.
  2. Kada mladi počnu da misle
    A onda, uvek iznova, pojavi se iskra. U biblioteci, na fakultetu, u dvorištu kafića — grupa studenata počne da postavlja pitanja koja
    niko drugi ne postavlja. Ne zato što su hrabri, nego zato što im je „dosadno“ da ćute i što shvataju da stvari koje se dešavaju oko njih, više nisu „normalne“. Iz te „dosade“ često počinje sloboda. Oni ne veruju više u autoritete, ali veruju u reč, u pesmu, u zajednički trenutak u kojem se govori istina. To su oni mali krugovi Desmetovog „glas razuma“ — ljudi koji ne žele da ruše, nego da
    razumeju. I upravo to postaje najopasniji oblik otpora.
  3. Nova zajednica — bez vođe
    Za razliku od starih revolucija koje su tražile nove lidere, ovo novo buđenje traži odsustvo vođe. Desmet upozorava da svaka nova idolizacija vodi u isti krug hipnoze. Zato mladi ne moraju da imaju vođu — dovoljno je da imaju poverenje jedni u druge. Zajedništvo, ne idol. Razgovor, ne parola. To je način da se prekine psihološki mehanizam koji održava strah. Kad se u društvu ponovo pojave ljudi koji se okupljaju iz radoznalosti, a ne iz poslušnosti, totalitarizam gubi tlo pod nogama(da li je to primenjivo u Srbiji?). Arendt je to nazivala „obnovom javnog prostora“ — mesta gde se istina ne meri brojem, već snagom prisutnosti.
  4. Umetnost, ironija, nada
    U društvima zarobljenim propagandom, umetnost postaje subverzija. Ironija — lek. Smeh — oružje. Umetnici, pesnici, studenti — oni koji prkose uniformnosti govora — postaju glas svetla koji, kako kaže Desmet, „vraća smisao u svet koji je izgubio sposobnost da se čudi“. U Srbiji, taj glas nije tih i uporan je. On se javlja u pesmama, muralima, performansima, improvizovanim tribinama. On ne traži revoluciju, već ponovno rođenje poverenja, samo su na to silom prilika „naterani“. I to je možda najdublji oblik otpora koji jedno društvo može pružiti.
  5. Novi početak
    Arendt je verovala da je svaki čovek sposoban za novi početak jer je rođen — i da se iz svakog rođenja rađa mogućnost promene sveta. Desmet bi dodao: taj početak ne dolazi iz politike, već iz unutrašnjeg smirenja koje prepoznaje laž i odlučuje da više ne učestvuje u njoj. U tom smislu, promena u Srbiji neće doći sa vrha, nego odozdo — iz tih prostora gde mladi ponovo uče da veruju sebi. Kada se taj proces dogodi, vlast gubi moć, jer mase više nema. Postoje samo pojedinci — slobodni, svesni i povezani.

Epilog
Kada jednog dana istorija bude pisala o ovom vremenu, možda neće pamtiti političare, ali će pamtiti one koji su govorili kada su svi ćutali. Biće to studenti, profesori, umetnici, lekari, obični ljudi koji su, bez oružja i stranačkih simbola, odbili da pristanu na hipnozu. I možda će tada neko reći ono što je Desmet rekao na kraju svog predavanja: „Ne pobjeđuje onaj ko ima moć, već onaj ko ostane svestan.“
A svest, jednom probuđena — više se ne da uspavati.

dr Svetlana Cvijanović

Foto: Vojin Radovanović, Danas; Beta