SAN LETNJE NOĆI

Književnost dopušta različite forme iskazivanja emocija, misli, stavova. Roman, esej, pripovetka, pesma-izbor je šarolik, a još je veći kada su na raspolaganju različita vremena, prostori, situacije, junaci, antijunaci, radnje, epilozi…

Ja sam se odlučio za san.

Zašto? Zato što nisam dovoljno hrabar da poverujem da ova opcija postane stvarnost, zato što nisam dovoljno zlonameran da toj opciji kroz uverljivost povećavam verovatnoću ostvarenja.

Verujte, uz dobru kombinaciju sedativa, antiepileptika, antidepresiva i egzotičnih čajeva snovi mogu biti veoma živopisni, upečatljivi, nezaboravni. Zašto citiram farmakopeju, a ne nekog mudraca, filozofa ili pisca? Pa zato što sam (još uvek) monogamni muškarac u braku (tri faktora rizika odjednom), dugogodišnji, (još uvek) zagriženi opozicionar (dodatni faktor rizika) i još zagriženiji (ne još uvek, već zauvek!) Grobar od rođenja (ne faktor rizika, već dijagnoza sama po sebi). Osobama sa navedenim kvalifikacijama „na slobodno“ u apoteci daju potrebnu terapiju, bez recepta, bez izveštaja, bez participacije. To je opus misericordiae, a glavni deo ovog čina milosrđa smešten je u onom „mizerija“, tako izgledamo, tako se osećamo, tako nas često i tretiraju.

Tako da i ova priča počinje gutljajem hladne vode u kojoj se polako rastvaraju kompleksne supstance namenjene receptorima za smirivanje, ublažavanje (duševnog) bola, sprečavanje paničnih napada i postupno, blagovremeno i bezbedno uspavljivanje.

San me uvodi u dobro osvetljenu, prostranu, poslovno uređenu prostoriju. Na sredini dugačak sto, poprečno postavljen, sjajne, uglačane površine na kojoj se odsijavaju mnogobrojne neonske plafonjere. Za stolom, nasuprot jedna drugoj, dve grupe ljudi. Jedna u tamnim odelima, zategnutih kravata, belih, isuviše belih košulja sa manžetnama na rukavima ispod kojih vire skupoceni satovi. Bez facijalnih ekspresija, kontrolisanog ponašanja, fiksiranih pogleda. Druga grupa je bila upadljivo heterogenija i po garderobi, i po držanju, i po ponašanju, sa neskrivenom nervozom koju je otkrivalo ritmično klackanje stopala ili stiskanje olovke znojavim dlanom. Na prvi pogled bilo je jasno da strane nisu imale ravnopravan odnos, ali nije bilo neusvislog demonstriranja moći, prezentacije dominacije, niti bespotrebnog verbalnog ponižavanja. Hladnoća, rezervisanost, proračunatost.
“Dobrodošli u Brisel. Drago nam je da ste konačno stigli i hvala vam što ste iskazali želju da bez odlaganja započnemo razgovore o budućnosti Srbije.”

Neobavezni osmeh i švenk-pokret glave kako bi neformalni moderator pogledom overio svakog sa suprotne strane stola probio je dubok sloj leda koji je stajao između delegacija.

“Srećni smo što delimo iste vrednosti, iste ciljeve, pa samim tim i istu budućnost. Ali, da bi to postala realnost, da biste imali ista prava kao i ostatak Evrope, morate biti spremni da ispuniti zadate obaveze, odnosno pokazati da ste partner na koga možemo računati.”

Kurtoazija je kratko trajala, nedovoljno da se bilo ko iz Srbije oseti dovoljno spremnim da odgovorom nametne sebe makar kao primus inter pares. Ćutanjem očekivali su oni što inače sledi posle “ali”.

“Izvolite. Počnimo od ovog papira. Verujem da prepoznajete naš predlog Sporazuma za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova, kao i agendu za njegovu implementaciju. Čekamo na potpis i hrabrost da se uhvatite u koštac sa izazovima ozbiljnog posla koji stoji pred vama.”

Oni koji su znali o čemu se radi gledali su belo u papire koje su domaćinovi pomoćnici elegantno stavljali ispred svakog člana srpske delegacije. Oni koji ovaj potez nisu očekivali pogledom su lutali su pogledom, širokih zenica upijali reči koje samo ne bi smeli da ponove ni pred svojim članovima stranke, akamoli pred građanima.
“Dakle, gospodo, kada možemo očekivati vašu pismenu potvrdu ovog dokumenta i početak poptune primene svih paragrafa?”

Kašljucanje, vrpoljenje, neurozno ispijanje vode, mešusobno zagledavanje.

“Poštovani prijatelji!” odvaži se najzad najstariji među njima, stari opozicionar, još svežih ožiljaka na telu i duši od pritvora, represije, harange, preživeo je torturu nekadašnjih kriminalaca sa značkom JSO i sadašnjih kriminalaca sa značkom JZO. Ponadao se da te rane ipak nešto znače na međunarodnom tržištu. “Došli smo da od vas zatražimo pomoć da Srbiju vratimo gde joj je i mesto-u Evropi. Mi želimo da Srbija postane članica EU, ali nam pomozite da se izborimo sa mafijom, korupcijom, partokratijom, diktaturom. Bez toga mi ne možemo dalje, ni koraka napred, makar to napred značilo i kretanje ka vama. Zadnje je vreme da…”

“Molim vas, gospodine….”neuspešno je pokušavao da diplomatskom pauzom sačeka da mu neko dojavi prezime sagovornika: “Unutrašnji problem Srbije su pre svega VAŠI problemi. Vi morate biti sposobni da izborite poverenje naroda da se obračunate sa sopstvenim slabostima. Uveravamo vas da ni korupcija, ni partokratija, ni kao što rekoste diktatura, nisu uvezeni u Srbiju. Sve su to vaši domaći proizvodi, pa samim tim sve nabrojano ne može biti prioritet ovog razgovora. Ono što NAS zanima jeste uspostavljanje regionalne bezbednosti na celom Balkanu, a prvi korak ka tom cilju jeste razrešenje srpsko-albanskog konflikta. Izvolite se izjasniti.”

“Nije moguće potpisati ovakav dokument u celini. Postoje crvene linije. Moramo zaštiti interese države Srbije na Kosovu. Moraom se vratiti još uvek važećoj rezolusiji 1244. Odnosi u svetu se menjaju. On postaje multipolaran i zato…”

Nije uspeo da završi samozvani lider desnog dela opozicije, a taman je uhvatio takt i akord planirajući da istim malo defokusira i zbuni suprotnu stranu, a čitav razgovor skrene ka slepoj ulici.

“Ne bismo da slušamo ničije tirade, niti nesuvisle izgovore.” Odbrusi jedan dugajlija, bled, urokljivo svetlih očiju, evidentno Skandinavac.

“Jedino što bi moglo odložiti potpisivanje ovog dokumenta jeste vaša jasno iskazana volja da uskladite spoljnu politiku Srbije i EU. Ako, kao što rekoste, delimo iste vrednosti i istu budućnost, onda to pokažite na delu. Sankcije Rusiji nisu samo tehnička stvar, već dokaz da ste nepovratno izabrali stranu. Već ste rekli da želite da se vratite u Evropu. Evropa je u ratu. U ratu se biraju strane. Izvolite spisak ljudi, organizacije i firmi koje su pod sankcijama EU već godinama.”

“To nikako”povika prepoznatljivi bundžija koji je u Brisel poneo zastavu sa Isusom želeći da pronađe “braću u Hristu” i na Zapadu. “Odnosi Srba i Rusa traju vekovima unazad. Mi nikada nismo i nikada nećemo ratovati protiv Rusije. Mi smo i u Drugom svetskom ratu pod okupacijom…”

“Ne,ne, ne želimo lekcije o istoriji. Ovde smo da pričamo o budućnosti.”prekinu ga debeli Švaba koji se neprestano znojio.

“Gospodo, vidim da će ovo ići sve teže. Želimo da vas uverimo da smo dobronamerni prema Srbiji i da vrata EU ostaju otvorena bez obzira na ishod izbora na kojima očekujete i uveravate vas da je vaša ubedljiva pobeda više nego izvesni. Moram vas podsetiti da bi ta pobeda značila da preuzimate na sebe odgovornost da donosite hrabre odluke u interesu vašeg naroda, a ne vaših karijera. Ako smatrate da je interes Srbije punopravno članstvo u EU, onda pokažite spremnost da napravite korake u tom smeru. Prvi korak bio bi nastavak pregovora sa Prištinom, odmrzavanje procesa, rešavanje za početak nekih tehničkih pitanja, a onda bismo prešli na ona teža i komplikovanija. Ali, preduslov je hapšenje i izručenje Milana Radojičića, to je lice za kojim je raspisana poternica Interpola, kosovske institucije traže da on polaže račune ne teritoriji na kojoj je delovao i kao terorista i kao političar i kao, khm, khm, privrednik…”

“Opet Hag! Pa to smo sve već jednom proživeli i jedva preživeli. Mi smo premijera izgubili zbog te vaše haške omče oko našeg vrata. Dokle više! Srbija ne može i neće više izručivati nijednog svog građanina stranim sudovima.”razgoropadi se najmlađi član delegacije,odrastao na kosovskom epu, kninskoj tragediji i antihaškoj propagandi. Svi ostali ili su klimali glavom ili pognuli glave.

“Sastanak je završen, gospodo. Želimo vam srećan put i bezbedan povratak u Srbiju. Što se nas tiče shvatili smo vaše pozicije i stavove. Ako želite iskreno, da nas ne biste jurili po hodnicima i kuloarima, nama je lakše da sarađujemo sa vašim protivnikom, nego sa vama. Sa njim barem znamo kada, kako i kome da se obratimo. Na naša konkretna pitanja, vi imate različite odgovore. Na naše predloge, vi sležete ramenima. Na naše zahteve, vi nudite izgovore. Mnogo je lakše raditi posao sa Aleksandrom Vučićem, nego sa vama, gospodo. Razmislite o tome kada sledeći put poželite da u Brisel dođete sa slatkorečivim bajkama i dosadnim žalopojkama. Još jednom, srećan put i…”

Neeeeee! Buđenje u znoju može biti jedno od neželjenih pojava dugotrajne upotrebe farmako-kombinacije. Brza orjentacija u prostoru i vremenu pomogla mi je da shvatim da je ovakav sastanak bio samo fikcija, da izbori još nisu ni raspisani, da je sve plod samo moje mašte. Ili…?

Ustao sam, obukao se, uzeo ranac sa nalepnicama “Studenti pobeđuju” i krenuo da ukrašavam bandere po kraju. Neka čudna strepnja žigala mi je grudi, jutarnja glavobolja mi je brkala misli, ali sam i dalje lepio, lepio, lepio, dok nisam od pumpanja odlepio.

dr Aleksandar Dikić

Aleksandar Dikić

Dr Aleksandar Dikić rođen je 15.09.1978. godine u Nišu. Gimnaziju „Borislav Stanković" završio je 1997. godine, a diplomipao je 2004. godine na Medicinskom fakultetu u Nišu. Magistrirao je
2008. godine na Medicinskom fakultetu u Beogradu na odseku Interne medicine - Kardiologija. 2012. godine završio je specizalizaciіu iz Urgentne medicine na Medicinskom fakultetu u Beogradu. 2018. godine postao je subspecijalista kliničke toksikologije. 2023. godine odbranio je doktorsku disertaciju iz Kardiologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i postao doktor medicinskih nauka.

Kada je reč o novinarstvu, na KTV televiziji radi od 2015. godine. Piše za Danas, a svoje tekstove je objavljivao na raznim internet portalima, poput Nove srpske političke misli, Srpskog kulturnog kluba, Vidovdana i drugih.

Govori engleski i francuski jezik.
Oženjen Jelenom, otac Jakova i Teone.