Srpski fudbal je već odavno obezglavljen, sada i zvanično. Nemamo predsednika, nemamo Skupštinu, liga je dozlaboga loša i neinteresantna, reprezentacija je u osam poslednjih utakmica doživela isto toliko poraza, stadioni su pusti, naš šampion se muči i protiv nekih „mučenika” i iz Andore. To više nikog apsolutno ne zanima. Zato nije nikakvo čudo što domaći fudbal već dugo izaziva podsmeh i ruganje. Minulih godina nije trulež bio samo u politici već i u domaćem fudbalu koji proživljava najveću krizu u istoriji.
Neophodne su velike promene u FSS. Novi izbori na svim nivoima će biti tek na proleće, a do tada će srpskim fudbalom da rukovode supervizori koje će da postavi UEFA i FIFA. Iako se to nekima ne dopada to uopšte nije loše. U i oko fudbala se u minulom periodu skupilo mnogo ljudi sumnjivog morala. Treba se setiti samo Slaviše Kokeze od čijeg je šefovanja sve i krenulo đavoljim tragom.
U FSS kao i u svim regionalnim savezima su bili isključivo ljudi bliski SNS-u. Disonantnih tonova nije bilo ima čitava decenija. Jednoumlje i jednoglasje, a bilo kakve kritike ni u tragovima. Zato smo i došli u ovu poziciju. Odvratna je bila bahatost dosadašnjih čelnika FSS na svim nivoima. Genijalci iz FSS su iz godine u godinu pronalazili nove načine i puteve do blamaža i besmislica.

U zemlji Srbiji već dugo vremena se i ne zna kakvi su prihodi i rashodi u klubovima, a pre svega u Crvenoj zvezdi i Partizanu. Izvesno je samo da se radi o gubicima koji se mere u desetinama miliona evra kako kažu optimisti, a pesimisti tvrde da minusi iznose i preko sto miliona evra. Zar nije na ivici pameti u jednoj zemlji gde skoro trećina stanovništva živi na granici siromaštva, plaćati nekog trenera ili fudbalera stotinama hiljada evra, a da fudbal tog „stručnjaka” i tih igrača u milionskom gradu posmatra najviše 3.000 ljudi.
Ima predloga da se Super liga amaterizuje i da u njoj igraju četiri ozbiljna profesionalna kluba, a ostali da budu „zvučna kulisa” sa skromnim, ali sigurnim budžetom. Kakva je to liga u kojoj Crvena zvezda ima budžet od sto miliona evra i zanima je jedino igranje u Evropi, a u Šapcu, Lučanima, Surdulici… nemaju ni za kafu.
Fudbalski savez Srbije, ma ko god da bude na njegovom čelu, mora prvo da dobije bitku za publiku, bitku za kvalitetu, bitku za regularnost i bitku protiv „grabežljivaca” kladioničarske mafije i divljih menadžera, koji za „uloženih hiljadu evra” ostvaruju milionske profite. FSS mora da se beskrupulozno bori i protiv sukoba interesa, iako to nije prioritet, već usputni posao odgovornih u savezu. Do sada odgovornih i odgovornosti nije ni bilo.
Fudbalski savez Srbije mora da dobije bitku protiv huligana na tribinama, mora da se smanji broj stranaca, ne sme se dozvoliti da klubovi utakmice domaćeg prvenstva igraju sa po sedam, osam stranaca sumnjivog kvaliteta. Ma ko god da bude na čelu Saveza, krajnje je vreme da se počne brinuti o ugledu srpskog fudbala, koji je dodirnuo Kelvinovu nulu. Duboko je ispod dna. Zato je jedna fudbalska nacija digla ruke od domaćeg fudbala.
Fudbal treba dati u ruke ljudima koji su izrasli u fudbalu i u njega ne ulaze samo iz interesa. Neophodno je da na čelu kuće fudbala bude snažan autoritativni kandidat koji će da predstavlja nove vetrove u ovom sportu i alternativu dosadašnjem usmrđenom sistemu koji je godinama prodavao maglu, ali su zato ljudi unutar tog sistema odlično znali šta je za njihove zadnjice najbolje i najunosnije. Prilikom predstojećih promena neophodno je otvoriti četvoro očiju jer će „preletača” biti sasvim sigurno. Takve fudbal ne zanima već isključivo vlastiti profit.
Milorad Bjelogrlić