SUMNJA

Ovo što Srbija trpi jesu sjedinjeni samrtni i porođajni bolovi-staro teško umire, a novo se još teže rađa. Srbija poput zmije polako menja kožu, zato je sada najranjivija. Narod je zbunjen i odgovore traži u ispraznim projekcijama političkih astrologa koji veštinom vrača pokušavaju da predvide maglovitu budućnost ili u depresivinim obdukcijama političkih arheologa koji rešenje traže kopajući po traumatskoj prošlosti.

Dok se režim grčevito bori protiv svoje fobije „obojene revolucje“, tvrdoglavo odbija da shavti da je revolucija delo apsolutne neizbežnosti, da se ona ne može pobediti, već samo usporiti i odložiti. Sa druge strane opozicija čini grčevite poteze kako bi sprečila da je matica događaja na potopi i odnese u zaborav, njen cilj je da prati silu maticu, uz opreznost da je ista ne udavi.

Fun-fact: promena se već desila!

Demokratija funkcioniše na konsenzualnom dogovoru o vladavini većine, na način da donesene odluke koje izglasa većina prihvataju svi. Najveće dostignuće ove pobune jeste nepobitna činjenica da ovako više ne može. U vazduhu i dalje visi pitanje većine i manjine, jer režim još uvek ne sme da proveri svoj legitimitet na izborima. Ali, čak i u najgoroj varijanti da na izborima, ma kada se oni desili, proglasi pobedu, niti će „manjina“ pristati na dosadašnji model vladanja, niti će „većina“ moći da nastavi po starom.

Zato su izbori samo jedna nezaobilazna etapa nastupajućih promena. Oni ne mogu razrešiti krizu bez promene odnosa između manjine i većine, ko god bio u nekom od navedenih podskupova.

Dozvoliću sebi da iskoristim ovo zatišje na ratištu, ovaj smiraj pred buru da iz sebe izbacim blasfemične misli koje opterećuju moj limbički sistem.

Dugo i često postavlja se teza o saradnji levice i desnice u Srbiji. Prva prepreka u analizi jeste sama definicija pomeutih pojmova, jer mogu biti zamenjeni sinonimima koji bi samo zbunili publiku. Deobni parametar političkih podela nekada je bio odnos prema monarhiji/republici, odnos prema imovini/vlasništvu, odnos prema dubini državnog intervencionizma, odnos prema religiji… Uzimam kolikvijalnu podelu koja je specifikum srpske političke scene, podelu na „građaniste“ i „patriote“, uz sve uslovnosti koje ovi nazivi nose, uz sve nepreciznosti i anahronosti zadate podele. Oni se razlikuju zbog različitog sagledavanja i razumevanja prošlosti, ali i različite projekcije budućnosti.
„Građanisti“ i „partiote“ liče na dva istopolna kraja magneta, mogu se približiti do odgovarajuće udaljenosti, ali ako su isuviše blizu, ako prvi uđe u magnetno polje drugog, dolazi da dejstva odbijajućih sila koje ta dva magneta naglo udalje na bezbednu distancu. To je nerešiv problem, enigma, rebus, izborna sfinga pred kojom stojimo već skoro petnaest godina.

Put ka rešenju mogla bi da bude analiza strukture razlike koja razdvaja ove dve podgrupe.

Suština pomenute razlike jeste odnos prema slobodi.

Ključno pitanje koje nas uvodi u dokazivanje postavljene teze- da li biste podržali opciju koja podrazumeva realizaciju “srpskog sveta “ u formi državnog jedinstva, ali da tom državom vlada Aleksandar Vučić ili bilo koji drugi autokrata pod kojim nema pravne sigurnosti, funkcionisanje institucija i političkog pluralizma. Dakle, ako bi vladar povratio Kosovo, pripojio Republiku Srpsku i sjedinio Crnu Goru sa Srbijom, da li biste podržali takvog vladara iako on devastira politički sistem, kontroliše društvo strahom, lažima i korupcijom?

Moj odgovor je da bi većina “partiota” blagosiljala takvog lidera, jer na oltar otadžbine polaže “otete svete srpske zemlje”, “vraća ono što je izgubljeno”, “dostojan je slave naših predaka”… Još ako ima blagoslov ruskog cara, put do zvezda mu je zagarantovan, iako bi Srbija bila posuta trnjem.

Ovo nije samo pitanje prioriteta između individualnih prava i nacionalnih interesa, ali može biti veoma važno kada se oba vektora ukrste ili sudare.

Ja ne pristajem na Srbiju koja svoje granice širi, a sužava granice individualnih sloboda. Nije bitno kolika je, već kakva je država. Ako je država uređena, napredna, perspektivna, svi će želeti da sa njom imaju dobre odnose, želeće što čvršću zajednicu sa njom i njen uticaj će biti mnogo veći ako granice širi jačinom svojih vrednosti, a ne oštrinom svojih bajoneta. Ovo ne znači da država treba da bagateliše svoju teritoriju, da teritorija nije bitna-naprotiv, reč je da bez kvaliteta kvantitet je beznačajan.

Proces koji je zahvatio Srbiju nije vezan ni za (izgubljene) teritorije, ni za devedesete, ni za dobijanje izgubljenih ratova. Ovo je buđenje srpskog proleća. Odbacivanja autokrate kao stranog tela, sklanjanje jedne istorijske ruševine koja nam je preprečila put u bolju budućnost. Ta budućnost treba da donese elementarnu pravdu u društvu, elementarnu pristojnost u javnom prostoru, elementarnu odgovornost nosioca državnih funkcija elementarno funkcionisanje institucija.

Zato, kada uklonimo najgoreg predsednik republike u njenoj istoriji, znajte šta će nam biti prioriteti-čišćenje dvorišta, a na njegovo širenje, ozdravljenje zemlje, a ne njeno prskanje otrovima.

Ovo kroz šta prolazimo već su preživele države koje su odavno izabrale i završile put ka EU. Odnos prema Rusiji je poseban deo pomenutih vektora. Nepotrebno je objašnjavati da sve ono što želimo (rušenje kulta ličnosti, funkcionisanje institucija, sloboda medija, politički pluralizam) ne postoji u Rusiji. Shodno tome jasno je gde možemo potražiti pomoć za rešavanje naših problema. Ali, ako vi hoćete ovde putinizaciju Srbij da bi Srbija “vasrksnula” kao postjelcinovska Rusija, ako hoćete da novinare ubijaju, protestante šibaju, a opozicionare izbacuju kroz prozore da biste, kao Putin Krim, vraćali Kosovo-mislim da ste pogrešili i državu i vreme i narod.

Bolje da vas upozorimo na vreme, da budemo iskreni, otvoreni, pošteni. Odluka je na vama. Programski minimum je moguć, zajednički je interes da Vučića razvlastimo i dobijemo šansu za novi početak.

Verujem da je kraj njegovog kraja. Posle toga verovatno sledi i kraj našeg zajedničkog početka.

dr Aleksandar Dikić

Aleksandar Dikić

Dr Aleksandar Dikić rođen je 15.09.1978. godine u Nišu. Gimnaziju „Borislav Stanković" završio je 1997. godine, a diplomipao je 2004. godine na Medicinskom fakultetu u Nišu. Magistrirao je
2008. godine na Medicinskom fakultetu u Beogradu na odseku Interne medicine - Kardiologija. 2012. godine završio je specizalizaciіu iz Urgentne medicine na Medicinskom fakultetu u Beogradu. 2018. godine postao je subspecijalista kliničke toksikologije. 2023. godine odbranio je doktorsku disertaciju iz Kardiologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i postao doktor medicinskih nauka.

Kada je reč o novinarstvu, na KTV televiziji radi od 2015. godine. Piše za Danas, a svoje tekstove je objavljivao na raznim internet portalima, poput Nove srpske političke misli, Srpskog kulturnog kluba, Vidovdana i drugih.

Govori engleski i francuski jezik.
Oženjen Jelenom, otac Jakova i Teone.