Prije nešto više od deset dana došlo je do velikog zaokreta u politici Milorada Dodika prema Zapadu. To nije prvi put da se Dodik okreće Zapadu, međutim, ovaj zaokret je došao iznenada i za javnost potpuno neočekivano s obzirom na to da se činilo da je Dodik u konkretnom slučaju došao do krajnje granice konfrontacije sa Zapadom i da nema nazad.

Ipak, u međuvremenu, Dodik se očigledno uspio dogovoriti sa Zapadom.

I to bez znanja Beograda i Sarajeva!

Tako je, nalazeći se u bezizlaznoj situaciji, Dodik vještim manevrom u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je, očigledno, pripremljen već neko duže vrijeme, uspio da postigne nepoznati dogovor s američkom administracijom, i to bez znanja Beograda i Sarajeva.

Šta znamo o dogovoru?

Prije nekih desetak dana, Ana Trišić Babić, poznata jedino po tome što, iako se nije previše pojavljivala u javnosti (uglavnom je obavljala neke manje medijski eksponirane poslove u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, a prije toga na projektima vezanim za USAID i u Kancelariji visokog predstavnika za BiH), što je ona najveći NATO lobista u okviru Dodikove stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).
Ona je za vršioca dužnosti predsjednika Republike imenovana u subotu 18. oktobra, i to bukvalno preko noći, pošto se, recimo, u petak mislilo da će za vršioca dužnosti predsjednika biti izabrana Željka Cvijanović, sadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Inače, mjesto predsjednika je pojednostavljeno rečeno ostalo upražnjeno (pošto je to posebna peripetija koja bi zahtijevala poseban člana) nakon što je Sud BiH osudio Dodika i zabranio mu da obavlja dužnost predsjednika.

To su bile jasne naznake da se može očekivati da će i njegova porodica i firme koje je prethodna administracija označila kao povezane s njim i njegovom porodicom biti skinute sa OFAC liste u najskorije vrijeme, što se juče i dogodilo.

Takođe, iz sarajevskih medija, koji inače ne skrivaju svoj bijes zbog odluka SAD, može se naslutiti da je Dodik postigao još neke dogovore, a koji se tiču prije svega povlačenja Kristijana Šmita, kojeg Dodik (za razliku od Vučića) nije priznao za visokog predstavnika s obzirom na činjenicu da nije imenovan uz saglasnost Savjeta bezbjednosti.
Povlačenje Šmita sa mjesta visokog predstavnika bila bi zaista jedna velika Dodikova pobjeda — naravno, sve pod uslovom da je tačno da će se stvari razvijati u tom smjeru.

Druga stvar koju smo iz sarajevskih krugova saznali jeste da, iako navodno za sad Šmit ostaje visoki predstavnik bar još neko vrijeme kako stvar ne bi bila previše očigledna, da će Šmit već sada povući neke svoje ranije odluke kao posljedicu Dodikovog dogovora s Amerikancima, iako se tome, kako se dalo čuti, najviše protive Njemačka i Britanija.

Tako dolazi do uspostavljanja nekog novog stanja u političkim odnosima u Bosni i Hercegovini (kao i međunarodnim odnosima u vezi Bosne i Hercegovine), tačnije, došlo je do vraćanja na neke pozicije od prije godinu i više dana, što svakako odgovara Dodiku i Republici Srpskoj s obzirom na to da je u tom periodu došlo do eskalacije sukoba između OHR-a (Kancelarije visokog predstavnika), odnosno međunarodne zajednice, s jedne, i Dodika, s druge strane.

Beograd – “kadar nevera”

Ono što takođe treba istaći jeste da su ovakvim razvojem događaja bili podjednako iznenađeni i Beograd i Sarajevo.
Uopšteno govoreći, Vučiću ne odgovara Dodik, kao što mu ne odgovara bilo koji drugi dominantan lider u Republici Srpskoj, jer to smanjuje Vučićev značaj i sposobnost da ih drži pod kontrolom i zavisnim od Beograda. Zato Vučić nije propuštao priliku da podrži Dodikove protivnike, pa je tako prije nekoliko godina policija tri dana pred izbore u Republici Srpskoj zaustavila vozilo u kojem su bili Vlada Mandić i Adam Šukalo, članovi Vučićevog SNS-a, a javna je tajna da su Vučićeve simpatije na tim izborima pripale Dodikovoj protivkandidatkinji Jeleni Trivić.

Zatim treba podsjetiti i da, na primjer, Miloš Vučević njeguje vrlo prisne odnose sa opozicionim liderom Draškom Stanivukovićem, pa su jednom čak na društvenim mrežama zajedno igrali i “Čovječe, ne ljuti se”, kad je Vučević poručio: “Iako je ovo igra, politika to nije i ne smije da bude. Da bismo išli naprijed, nekada neke igrače morate preskočiti, a neke izbaciti.” Više je nego jasno na koga se ova poruka odnosila.
Sve to ukazuje na to da Vučiću nikako ne odgovara da Dodik samostalno lobira i pregovara, nego da to uvijek čini preko Vučića i zvaničnog Beograda, tako da u toj konstelaciji snaga Dodik uvijek bude u podređenom položaju i na neki način moneta za potkusurivanje.
Što se zvaničnog Beograda tiče, prvo je svoje nezadovoljstvo Dodikovim postupcima izrazio Vulin, a potom i sam Vučić, koji nije mogao da sakrije svoju ljutnju zbog toga što je Dodik, ne pitajući njega, uspostavio direktan kontakt sa Zapadom, indirektno optužujući Dodika da je u savezu s Hrvatima, a koga, kako Vučić kaže, Hrvati hvale — taj je sigurno loš po Srbe.

Sigurno je da u Vučićevoj ljutnji ima i dosta frustracije s obzirom na činjenicu da Vučić ne samo da nije uspio da se približi Trampu, nego je i naprasno, uz zvanično obrazloženje u vidu zdravstvenih razloga, napustio SAD (zli jezici su govorili da je zapravo najuren iz SAD).

Sarajevo i diplomatija “mrtve mačke”

Inače, Republika Srpska ima taj hendikep s obzirom na to da su sve ambasade u Sarajevu, što omogućava prije svega da većinsko bošnjačko Sarajevo utiče na razne načine na diplomate stranih država kako bi ih privoljelo na svoju stranu.

Javna je tajna da obavještajna agencija AID (sarajevska BIA), iako je formalno prestala da postoji, suštinski nikad nije raspuštena, nego je nastavila svoj život kao jedna neformalna grupa u okviru sada postojećih policijskih agencija Bosne i Hercegovine.

Doduše, isto tako nije nastavila da funkcioniše i služba Republike Srpske, ali kako njeni službenici ne sjede u Sarajevu, njeni predstavnici nemaju nikakav uticaj na strane ambasade. Pri tome, što se Dodikovoj politici mora zamjeriti, Republika Srpska u Sarajevo šalje uglavnom podobne umjesto sposobne kadrove, koje mnogo više zanima da plata bude redovna nego da se bave širenjem uticaja na strane ambasade.
Tako su uglavnom svi diplomatski predstavnici u BiH pod uticajem bošnjačkih paraobavještajnih struktura, zbog čega su diplomate uglavnom njima naklonjene, a oni koji nisu pod kontrolom rizikuju osvetu ovih krugova.

Ilustrativan je primjer Larsa-Gunara Vigemarka, bivšeg šefa Delegacije Evropske unije i specijalnog predstavnika EU u BiH, koji nije bio pretjerano omiljen u Sarajevu, a kome su mediji po njegovom odlasku servirali priču o mrtvim mačkama koje su pronađene u stanu u kojem je boravio tokom svog mandata u Sarajevu.

Poenta priče je da su, usljed takvog djelovanja, informacije koje iz Sarajeva idu prema matičnim zemljama stranih ambasada uglavnom filtrirane tako da idu u korist politici političkog Sarajeva, koje zagovara intervencionizam međunarodne zajednice koji uvijek ide u korist Bosne i Hercegovine kao države, a na štetu institucija i nadležnosti Republike Srpske, što vodi sve većoj centralizaciji Bosne i Hercegovine i sve većoj koncentraciji vlasti u Sarajevu.

S obzirom na činjenicu da je Sarajevo već neko vrijeme bez američkog ambasadora, Dodik je ovo očigledno iskoristio da preskoči američku ambasadu u Sarajevu i da za interese Republike Srpske lobira direktno u Sjedinjenim Državama.

Sve je to izgledalo poprilično naivno i više kao predstava za domaću javnost, s obzirom na to da je Dodika podržao bivši gradonačelnik Njujorka Rudolf Đulijani, a zatim i Rod Blagojević, koje je, bez puno uspjeha, plaćao i koristio i Vučić.

Međutim, Dodik je očigledno uhvatio pravu konekciju (možda su tome pomogli dobri odnosi sa Izraelom i hrvatskim faktorom u BiH?) pa je uspio da izlobira nešto za interese Republike Srpske.
Tako se Dodik jednim potezom riješio i Vučića i Sarajeva, a uz to zadobio naklonost Vašingtona.

Cijena – ono za šta su borci Vojske Republike Srpske davali živote?

Ono što ostaje nepoznato jeste cijena koju je Dodik platio za sve ovo.
Znamo da je Trampu nudio nalazišta litijuma i drugih metala, ali šta je konačno ponuđeno, plaćeno i dato, to ostaje potpuna nepoznanica.
Vrijednost tih rudnih bogatstava procijenjena je na 100 milijardi dolara.
Da je cijena plaćena ne krije ni Dodik, iako o visini i o vrsti naknade možemo samo da nagađamo.

Tako je Dodik u svom intervjuu za Euronews sam rekao da je riječ o trgovini i da nema političke trgovine u kojoj se nešto ne plaća da bi se nešto dobilo zauzvrat.

Da u politici nema ništa džabe, jasno je, ali bez obzira kolika je cijena plaćena, postignut je određen uspjeh, i to, čini se, ne samo na planu ukidanja ličnih sankcija Dodiku i njegovoj porodici, nego se čini da usljed te trgovine međunarodna zajednica, odnosno Kancelarija visokog predstavnika, direktno reterira.

Auf Wiedersehen, Herr Schmidt! Welcome, Mister Trump! Ispod Mile, sto đavola vire!

Usljed ovih postupaka sve su prilike da je Dodik spakovao kofere Kristijanu Šmitu, što se do prije samo mjesec dana činilo kao potpuno nevjerovatno i činilo se da je prije Šmit spremio Dodika za zatvor ili političku penziju nego da je Dodik spakovao Šmita (ili spakovao Šmitu).
Iz svega iznesenog jasno je da Dodik pokazuje izuzetnu prilagodljivost, snalažljivost i sposobnost preživljavanja u ovakvim odnosima.
Iako se do prije samo mjesec dana nalazio u potpuno bezizlaznoj situaciji, on je uspio da nađe način da situaciju potpuno preokrene.

Treba imati na umu da Dodik nema iza sebe međunarodno priznatu državu, jer je Republika Srpska entitet u okviru BiH koja nastupa na međunarodnoj sceni, i da zato nema na raspolaganju ona sredstva koja inače stoje na raspolaganju državama i državnicima.

Jednostavno, iz tih razloga u međunarodnim odnosima Republika Srpska nema jednak položaj i tretman kakav imaju Srbija, BiH i ostale države članice UN-a.

S obzirom na ovu činjenicu, Dodik kao predsjednik Republike ne ide na sastanke Ujedinjenih nacija, ne ostvaruje ili rjeđe ima priliku da ostvaruje direktne kontakte s predsjednicima drugih država i slično, ali i pored svega toga, on je uspio da za sebe, a sve su prilike i za Republiku, zadobije određene koristi, i to je zaista iznenađujuće pohvalno.
Šta smo konkretno dobili, ostaje da se vidi, kao što ostaje da se vidi i da li je ova promjena politike SAD prema BiH trajnijeg karaktera.
Ono što je evidentno jeste da postoje pozitivni pomaci u politici američke administracije predsjednika Trampa prema Republici Srpskoj, ali ovakva popuštanja svakako predstavljaju značajan zaokret u američkoj politici prema Republici Srpskoj i dokazuju da je Dodik vješt i inteligentan političar koga ne treba podcijeniti.

Nenad Marić