Mit za mitom od Rasta Nemanjića, preko Nikolaja Velimirovića, od Jasenovca do savremenih svetaca

Na molbu mojih prijatelja i pratilaca, evo da ponovimo tekst koji sam priredio pre izvesnog vremena.

Najveći neprijatelj Srba posle promaje jeste – mitomanija. Ona se vrlo često koristi od strane visokih državnih i crkvenih zvaničnika u cilju obmane, jeftinih političkih poena i, što je najgore, širenja mržnje – kako nacionalne, tako i verske.

Zato evo nekoliko činjenica.

Često sebi postavljam pitanje – kako bi Srbija danas izgledala da smo ipak izgubili neku bitku ili rat, kad smo se danas, kao dežurni pobednici, sveli na granice tri Morave. Avanturizam, mitomanija i lični interes pojedinih grupacija najbolji su i najtačniji opis stvarnog stanja u Srbiji.

Dve vesti prošle su kroz srpske medije gotovo neprimetno, nažalost. Prva: ukrajinska vlada zabranila je delovanje Ruske pravoslavne crkve (čitaj: sekte) na teritoriji Ukrajine zbog terorističkog i neprijateljskog delovanja. Nadam se da će ovaj talas doći i u naše krajeve. Uostalom, SPC se već decenijama ponaša više kao politička institucija nego verska.

Ali zadržaću se na drugoj vesti – jer će SPC svakako uskoro dobiti ono što je zaslužila.

Ko je zadužen da napokon demantuje brojne neistine?

Ako je tačno, Vlada Srbije otvara ured čiji bi posao bio, osim prvenstvenog zastrašivanja stranačkih kadrova, i demantovanje svih “neistina” o Srbiji u stranim medijima. Biće zanimljivo posmatrati kako će se rušiti mitomanija – glavni stub i oslonac srpskih laži koje se šire kroz obrazovni sistem, Srpsku pravoslavnu crkvu i razne provladine organizacije.

To bi trebalo da izgleda ovako:

Na srpskom dvoru u XII veku jelo se zlatnim viljuškama – prenose strani mediji.

Ured bi to trebao odmah demantovati:
“… poštovani, pisani tragovi o upotrebi viljuški u Srbiji pojavljuju se tek u XV veku. Najraniji pisani dokazi o upotrebi pribora za jelo kod Srba potiču sa dvora Stjepana Vukčića Kosače (1404–1466).”

Takođe, Ivica Dačić, ministar Republike Srbije, javno je izjavio da je Stefan Nemanja potpisao ugovor s Fridrikom II Barbarosom 1189. godine, a Barbarosa „stavio palac na njega“. Međutim, ta izjava sadrži više netačnosti – jer srpski vladar i nemački car Svetog Rimskog Carstva nisu potpisali nikakav ugovor, a drugo – obojica su znali da pišu i čitaju.

Ako neko u inostranstvu objavi da je srpski junak Miloš Obilić ubio turskog sultana na Kosovu, Ured bi trebao odmah poslati oštar odgovor:
“… gospodo, to je laž. Miloš Obilić nije mogao nikoga ubiti jer – nije ni postojao. Obilić nije istorijska ličnost.”

Ili, ako neko napiše da je knezu Lazaru odrubljena glava na Kosovu:
“… ne lažite, nije istina. Lazar je uhvaćen nekoliko dana nakon bitke i tada pogubljen. Odrubljivanje na bojištu je deo epske mitologije.”

Srpska pobeda u Kosovskom boju proslavljena je u crkvi Notr Dam u Parizu, pišu neki strani mediji. Ured bi trebao odgovoriti:
“Taj mit je lažan i izmišljen. Istorijski izvori kažu da zvona crkve Notr Dam nisu zvonila 1389. godine, već 1395. godine nakon bitke kod Rovinama (na teritoriji današnje Rumunije), kada je mađarski kralj Žigmund Luksemburški pobedio vojsku sultana Bajazita I.”

Sveti Makarije i Mehmed-paša Sokolović – nisu bili braća

Još jedan popularan mit: Mehmed-paša Sokolović obnovio je SPC 1557. godine i bio rođeni brat patrijarha Makarija.
Pogrešno. Sveti Makarije i Mehmed-paša nisu bili rođena braća – najverovatnije dalji rođaci, ako i to.
Isto tako – Mehmed-paša nije bio veliki vezir 1557. godine kada je SPC formalno obnovljena. Tada je veliki vezir bio Rustem-paša (od 1555. do 1561).
Obnova Pećke patrijaršije jeste važna, ali motivi nisu bili duhovne prirode – već upravno-politički, kako bi se na Balkanu lakše kontrolisao pravoslavni živalj preko jedinstvene verske hijerarhije.

Mit o Jasenovcu – žrtve se po potrebi uvećavaju

Broj žrtava Jasenovca postao je političko oružje. Naučne i međunarodno prihvaćene procene broja ubijenih u Jasenovcu kreću se između 77.000 i 100.000 ljudi, od čega je najveći broj Srba, ali i Jevreja, Roma i Hrvata.
Međutim, kroz mitomaniju u srpskom narativu, ta brojka se uvećava i do 700.000, pa čak i milion – bez ozbiljne dokumentacije, najčešće iz političkih razloga, zarad stalne viktimizacije i demonizacije susednog naroda.
Ovakvo manipulativno preterivanje ne samo da ne poštuje stvarne žrtve, već dovodi u pitanje verodostojnost autentičnog stradanja.
Time se otvara i opasnost – da se realni genocid relativizuje zbog političke propagande.

Mit o Draži Mihailoviću – od osvedočenog kolaboracioniste do „mučenika“

Draža Mihailović, vođa četničkog pokreta tokom Drugog svetskog rata, u srpskom kolektivnom sećanju je vremenom preobražen u „patriotu“ i „žrtvu komunizma“. Međutim, istorijski dokumenti jasno ukazuju da su četnici sarađivali sa italijanskim i nemačkim okupatorima, učestvovali u zločinima nad civilima u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori, kao i u etničkom čišćenju muslimana i Hrvata.
Uprkos tome, u novijoj srpskoj mitologiji, Draža se prikazuje kao nepravdeno pogubljeni borac za slobodu.
Zaboravlja se da su savezničke (britanske i američke) obaveštajne službe tokom rata prestale da podržavaju četnike upravo zbog njihove saradnje sa okupatorom i preusmerile pomoć partizanima.

Mit o Nikoli Tesli – “srpskom naučniku iz Amerike”

Tesla je neosporno jedan od najvećih umova moderne nauke, ali način na koji ga Srbija „prisvaja“ često je daleko od realnosti. Tesla je rođen u Smiljanu, u tadašnjoj Habsburškoj monarhiji, današnjoj Hrvatskoj.
Iako je po poreklu bio Srbin, Tesla se nikada nije deklarisao kao „srpski naučnik“, već kao američki naučnik, i život proveo daleko od Srbije, u SAD.
Nikada nije posetio Beograd (mada jeste primio predstavnike Kraljevine), nije sarađivao sa srpskim naučnicima, niti bio deo srpske naučne zajednice.
Ipak, mit o „srpskom geniju“ koristi se kao utešna kompenzacija za duboku naučnu zaostalost Srbije danas.
U tom narativu, Tesla je uvek „naš“, ali se retko pominje da je bio izrazito antinacionalista, da je mrzeo političare i rat, te da je odbio da se bavi politikom.

Tako mit za mitom – od Rasta Nemanjića, preko Nikolaja Velimirovića, od Jasenovca do savremenih svetaca.
Srpski mit je lep, zavodljiv, poučan – i deo naše istorijske prošlosti satkane od mašte. Ali tu maštu moraće da rasprši neumoljiva sila naučne istine i činjenica – ako već ne radi prosvetljenja naroda, onda barem zbog očuvanja dostojanstva jedne nacije u savremenom svetu.

Bojim se da ćemo uskoro požaliti što smo dopustili da nas vode mitovi, a ne razum.

Bojan Jovanović