U knjizi o Dragošu Kalajiću “Kalajić vidici i ideje” koju je priredila grupa srpskih intelektualaca nailazimo na više nego zanimljivu tezu jednog zapadnog vojnog lica koji komentariše zbivanja devedesetih godina oko ratova na Bliskom istoku uz objašnjenje šireg međunarodnog konteksta tada aktuelnih događanja i smisla vašingtonske politike.

U analizi operacije ,,Pustinjska oluja” član Generalštaba NATO pakta, nemački general Hajnrih Jordis fon Lohauzen iznosi sledeće:

“Samo oni koji površno osmatraju vojne pojave misle da je tučeni, napadani neprijatelj – obavezno i istinski neprijatelj. U ratu, neprijatelj je onaj kome se želi naneti šteta. Volja nanošenja štete često ima za svoj predmet nekog drugog a ne deklarisanog neprijatelja. Taj drugi uopšte nije izložen (vojnom) napadu. Naprotiv, biva proglašen saveznikom. I zato taj drugi ne uzvraća. Takvi saveznici često postaju učesnici rata koji predvodi jedan od saveznika, obično najmoćniji, hegemonistička sila koja stvara uslove za njihovu buduću zavisnost i/ili uništenje izvora njihovog bogatstva. Procedura koja se sastoji u preobražaju saveznika u vazala, tokom zajedničkog rata – stara je koliko i svet. Rimljani su postali majstori u toj veštini. Danas ih zamenjuju Amerikanci. Takvim su se pokazali u oba svetska rata. U oba slučaja, pod izgovorom da hoće da unište nemačku silu – njihov bitni cilj bio je potčinjavanje Evrope. Pedeset godina kasnije SAD imaju zadovoljstvo da vide kako njihovi saveznici i komercijalni partneri finansiraju vojni pohod (“Pustinjsku oluju”, prim.D.K.) koji je zapravo pokrenut da bi ih još više podjarmio. A Nemci uzorni učenici atlantske klase, u tome su krajnje pedantni”.

Ako je predstavljena teza tada mogla da posluži kao validan osnov za razmišljanje o odnosima unutar zapadnog političkog bloka na relaciji između evropskih i atlantističkih političkih subjekata u teoriji onda smo danas sigurno svedoci njenog potpunog ostvarivanja u praksi kroz događaje koji se odvijaju pred našim očima.

Rat u Ukrajini razara Evropu a posledice su već sada prilično štetne i velikih razmera sa izgledima da će u periodu koji dolazi one biti sve gore i intezivnije po evropske zemlje i EU kao političku celinu. Evropa se putem ovog rata stavlja u situaciju energetske oskudice, ekonomske i finansijske štete, iscrpljivanja svojih vojnih potencijala, kao i gubljenja svog političkog kredibiliteta pred očima čitavog sveta.

Nagoveštaji daljeg toka razvoja situacije nam govore da su mogući i najgori scenariji. Spominje se i mogućnost direktnog učešća evropskih vojski u ratu protiv Rusije na tlu Ukrajine a možda i na širem geografskom području.

Osnova svake velike privrede jeste energetika. U prvoj ratnoj godini Severni tok je u jednoj klasičnoj diverziji pred očima čitavog sveta miniran i uništen a Nemačka je stavljena pred svršen čin. U isto vreme je poslata snažna poruka i drugim članicama EU. Lepe reči i moderne teorije sa zelenom agendom i tečnim gasom mogu dovesti samo do određene granice. Gola sila i eksploziv su ipak bolji argumenti za ubeđivanje.

Sveopšti rat koji celokupni Zapad trenutno vodi sa Rusijom je stvorio izvanrednu priliku za postizanje ekonomske koristi Sjedinjenih Američkih Država. Usled sukoba koji je na delu nemoguće je nastaviti sa daljim korišćenjem ruskog gasa koji je za potrebe evropske (a naročito nemačke) ekonomije apsolutno komplementaran, kako u pogledu cene tako i u pogledu garantovanih količina isporuke. Celokupni zapadni politički blok na evropskom području mora se osloboditi ruskih energenata koliko god je to moguće a zamenu naći prevashodno u dobavljaču sa druge strane Atlantika.

Problem sa tom ponudom jeste što je manje povoljna za potrebe Evrope od onoga što se do sada dobijalo od Rusije. Američki tečni gas je dosta skuplji u odnosu na gas koji putem cevovoda dolazi iz Ruske Federacije. Problem sa cenom se neće vremenom rešiti budući da je su sami mehanizmi proizvodnje, transporta, punjenja i menjanja agregatnog stanja tečnog gasa takvi da proces sam po sebi košta više u odnosu na gas koji se iz zemlje putem cevi prosto transportuje do evropskih skladišta.

Skuplji gas znači tiho krvarenje i devastaciju za nemačku industriju. Od hemijske preko mašinske, elektro i automobilske industrije skuplji energenti znače veće troškove, manju konkurentnost i slabije izgleda za proizvodnju i plasiranje nemačkih proizvoda na inostrana tržišta. Inače Nemačka je od svih ekonomskih sila zemlja sa gotovo najvećim učešćem industrije u svom bruto društvenom proizvodu a izvoz nemačke robe je osnovni pokretač njene ekonomije. Na kraju nije problem samo sa skupljom cenom novog gasa već i da li ga uopšte ima u dovoljnom količinama za potrebe EU zemalja?
Brojne nemačke kompanije već su najavile selidbu svog poslovanja iz Evrope u SAD a kao glavni razlog za ovako nešto navode dostupnost i znatno jeftiniju cenu energenata na američkom tržištu kao i izvesnost poslovanja (čitaj bezbednije okruženje, budući da se na njihovom tlu ne vode ratovi). Subvencije za nove industrijske pogone koje daju pojedine države unutar SAD su takođe vrlo izdašne. Na delu vidimo nešto što mnogi već nazivaju geopolitičkim kanibalizmom unutar Zapadnog političkog bloka.

Nemačka formula ekonomskog uspeha koja je decenijama podrazumevala jeftine i dostupne energente kao siguran zalog moćne industrije sa ekonomijom oslonjenom na izvoz svojih proizvoda došla je sada do svog kraja. Presecanjem njene glavne energetske arterije i kopče sa Rusijom važno je ne samo zbog toga što se direktno stavlja u položaj energetskog taoca prema SAD čime joj se trajno nanosi ekonomska šteta već što se na delu još jednom sprečava potencijalna geopolitička veza na relaciji Berlin-Moskva od strane atlantističkih političkih subjekata.
U situaciji sa energetskim tegobama i teškim stanjem daljeg očuvanja i razvoja nemačke i evropskih privreda, Evropa se suočava sa još jednim problemom koji joj se nameće sa one strane Atlantika. Naime, SAD su svojom višedecenijskom strateškom politikom obuhvata i izazivanja Rusije na njenim rubnim područjima putem svog obaveštajnog, vojnog i diplomatskog aparata direktno izazvali rusku reakciju i doveli do početka rata u Ukrajini. Međutim one izgleda ne planiraju dalje da ga vode, barem ne kao glavni materijalni sponzori budućih ratnih potreba.
Sudeći po izjavama čelnika nove američke administracije najveći teret budućeg naoružavanja i opremanja Ukrajine treba da podnese upravo Evropska unija. Evropske birokrate iz EU administrativnog aparata ali i političke vođe najvećih država članica glasno podržavaju ovakav scenario a konkretni koraci u tom pravcu su već preuzeti.

Iz Brisela najavljuju formiranje finansijske konstrukcije teške 800 milijardi evra koje treba da budu potrošene na vojne potrebe u narednim godinama. Da bi se prikupila ovolika sredstva javno se sa najviših pozicija odlučivanja proklamuje izmena brojnih finansijskih propisa i ograničenja u pravcu labavljenja finansijske discipline i uklanjanja mehanizma zaštite finansijske stabilnosti i budžeta svih država članica ali i na nivou EU kao celine. Evropa je odlučila da potroši ogromna sredstva za buduće vojne potrebe a novac će se obezbeđivati i putem ekstremnog zaduživanja preko svih dosadašnjih granica racionalnosti i finansijske discipline.
Odbrambena industrija na kontintentu prati ovu fiskalnu ekspanziju i najavljuju nove projekte i proširenje kapaciteta proizvodnje a naročito artiljerijske municije. Ponuda kaže da je spremna da prati potražnju. Više novca za vojne potrebe će se trošiti kako na vojnu opremu država članica kod kuće tako i na oružje i municiju koji će biti slati za ukrajinsku vojsku.

Po običaju u svemu prednjači Nemačka. Budući nemački kancelar Fridrih Merc dobio je u Bundestagu većinu za formiranje fonda u iznosu od 500 milijardi evra za vojne potrebe. Merc je ratni jastreb i poznat je po svojim čvrstim i radikalnim stavovima u politici prema Rusiji i ratu u Ukrajini.

Ovakvim razvojem situacije stvari se menjaju na načine koji su do juče za najveću evropsku ekonomiju bili nezamislivi. Nemačka koja je bila simbol fiskalne discipline i konzervativne ekonomske politike sada se odlučuje za sveopšte zaduživanje u cilju dodatnog naoružavanja i jačanja vojne infrastrukture. Kritičari upozoravaju da će ovakav pravac koji je zauzet Nemačku lišiti statusa stabilne ekonomije koja je krasila. Još jedan teret oko vrata privrede koja je već nekoliko kvartala zvanično u recesiji.

Međutim tu nije kraj. Ima nešto još gore od podnošenja tereta tuđeg rata sa ratnim i materijalnim opremanjem vojske koja u njemu direktno učestvuje a po štetu sopstvenog blagostanja. Postoji čak i mogućnost direktnog angažovanja oružanih snaga država članica iz EU korpusa kroz direktno slanje svojih vojski na teren. Ne misle pri tom na instrukture i logistiku koji se tamo već odavno nalaze već na potpuno opremanje čitavih brigada vojnika koji će uzeti direktno oružano učešće.

Materijalne žrtve se nekako i prebole i nadoknade a ljudske teško ili nikako. One nose najveće stradanje. U ovom slučaju to bi nesumnjivo značilo i stradanje političkog kredibiliteta EU kao celine. Onog momenta kada bi trupama evropskih vojski bila puštena krv na ukrajinskom ratištu, i kada bi ušli u direktni oružani okršaj sa trenutno najspremnijom oružanom silom na svetu koja svaki dan izvlači dragocena ratna iskustva i pri tom se bori na svom kućnom pragu, politički kredibilitet tih istih evropskih zemalja bi bio potpuno i javno uništen, ili bar ono što je od njega preostalo.

Percepcija o nečijoj moći je moć sama po sebi a jedna od retkih stvari koja za sada sprečava totalni kolaps te percepcije o snazi EU kao političkog činioca jeste upravo to što se u smislu direktnog oružanog sukoba drži po strani i bavi se propagandom. Svesni su ovoga i u SAD pa stoga ne čude sve ozbiljnije izjave visokih američkih zvaničnika o mogućnosti izlaska iz NATO pakta. Ako će u narednim godinama doći do direktnog sukoba ove organizacije sa Rusijom onda to nije nešto u čemu Vašington želi da uzme direktno učešće. Neka strada kredibilitet Evropske unije i njenih zemljanja članica, kao i njihove oružane snage i ekonomije, ali to što SAD žele za svoje saveznike one ne žele za sebe same.

Na sve navedeno imamo još i zvanično otpočeti trgovinski carinski rat kojim je Vašington odlučio da postigne ekonomske koristi za sebe u odnosima sa čitavim svetom. Evropa nije pošteđena već je izgleda jedna od glavnih meta. Izjave iz SAD u ovoj stvari su sve oštrije prema Briselu dok sa druge strane vidimo neorganizovanost, nevericu i nespremnost da se uzvrati. Tramp već poziva otvoreno evropske zemlje da kupuju više gasa iz SAD a da se time može rešiti i nastali problem sa uvođenjem carina za EU i njene proizvode. Još jedan primer pravila spojenih sudova i šire geopolitičke slike poteza koji se povlače u različitim oblastima od strane jednog ka drugom geopolitičkom subjektu.

Ukrajinski rat je Evropu doveo do energetske neizvesnosti, smanjio joj je ekonomski i industrijski potencijal, nametnuo teret naoružavanja i opremanja ukrajinske vojske i države i izlizao njen politički kredibilitet. Uz to se javlja i opasnost daljeg širenja i jačanja inteziteta rata sa opcijom direktnog oružanog učešća najznačajnijih EU zemalja. Pripremljen je teren za dugoročno mučenje i iscrpljivanje Evrope, ekonomsko, političko, demografsko i svko drugo.

Evropa ovaj rat nije tražila, ali ga je dobila i to od svog najbližeg saveznika odnosno gazde. Teško je biti američki neprijatelj ali je još teže biti američki prijatelj. Evropski lideri ne samo da se nisu odupirali američkoj ruci koja ih prisiljljava već idu korak dalje i vatreno najavljuju još veće angaživanje i podnošenje tereta ratnih planova.
Nakon što je u Bundestagu dobio zeleno svetlo za plan budućeg istorijskog naoružavanja Nemačke koji će težiti 500 milijardi evra u narednoj deceniji, budući kancelar Fridrih Merc je izjavio ,,Nemačka se vratila”. Nadam se da ne mislimo na isto.

Nikola Ćosović, diplomirani pravnik