Saobraćaj bi trebalo da bude javno i društveno dobro, i kao takav da pripada svima, bez obzira na pol, ekonomski i društveni status, političku i versku pripadnost, fizičke karakteristike, godine starosti i sl. Međutim, da li to baš tako?

U Srbiji, saobraćajni sistem je neprijateljski nastrojen prema ranjivim učesnicima u saobraćaju, marginalizacija se vidi na svakom koraku. Transportna politika ovde nije alat za socijalnu pravdu, već instrument isključivosti, potčinjen motorizaciji i interesima krupnog kapitala.

Dok se ulice pune betonom i automobilima koji donose profit, socijalna komponenta ostaje nevidljiva – potrebe samohranih majki, osoba s invaliditetom, starijih lica i porodica na ivici egzistencije jednostavno ne postoje u ovom sistemu.

Pravda na raskršću bezbednosti, inkluzije i humanosti

Saobraćajni sistem nikada nije bio samo pitanje asfalta, betona, motornih vozila i sl. – on je živo tkivo društva, prostor u kojem se preslikavaju odnosi moći, vrednosti i nejednakosti. U tom kontekstu, položaj žena u saobraćaju nije periferna tema, već centralni izazov koji otkriva koliko smo daleko od pravde i inkluzije.

Teoretičarka Džejn Džekobs , čiji glas i danas odjekuje sa stranica “Smrt i život velikih američkih gradova”, upozoravala je: „Gradovi su za ljude, a ne za mašine; ako zaboravimo ko ih koristi, gubimo samu suštinu zajednice.“ Naše majke, žene, ćerke, sestre i bake– često ostaju nevidljive u saobraćajnom planiranju, iako su stub populacije čiji život zavisi od mobilnosti.

Pravo na slobodno kretanje jedno je od osnovnih ljudskih prava, ali za žene ono često ostaje teorijski koncept ograničen praksom zastarelog saobraćajnog sistema. Prema podacima Evropske transportne agencije (European Transport Safety Council, 2022), žene u Evropi provode 25% više vremena u saobraćaju od muškaraca, zbog porodičnih i društvenih obaveza, a infrastruktura retko odgovara njihovim potrebama.

Sociološkinja Susan Hanson u studiji „Gender and Mobility“ navodi: „Mobilnost žena nije stvar izbora – ona je odraz infrastrukture koja ih ili osnažuje ili guši.“ Još prodornija je izjava Sophie Body-Gendrot u knjizi “The Social Control of Cities”: „Ulice nisu neutralne – one su bojište gde se žene suočavaju s nevidljivošću, rizikom i kontrolom.“

U Srbiji to vidimo svakodnevno: neosvetljeni trotoari, nedostupni javni prevoz i ulice prepune automobila oduzimaju ženama ne samo vreme, već i dostojanstvo. Ovo nije slučajnost – to je posledica sistema koji decenijama projektuje prostor iz perspektive moćnih.

Filozof i sociolog Anri Lefevr u svom kapitalnom delu “Produkcija prostora” podseća nas: „Prostor nije neutralan; on je proizvod moći i odnosa koji ga oblikuju“. Saobraćajni prostor, dakle, nije samo fizički – on je politički i društveni. U Srbiji, na primer, žene često nemaju jednak pristup osnovnim elementima infrastrukture: bezbednim trotoarima, osvetljenim stazama ili javnom prevozu koji saobraća u kasnim satima.

Više o funkciji i ulozi ulice u kapitalističkom sistemu pročitajte na narednom linku https://bezcenzure.rs/ulica-izmedju-coveka-i-kapitalizma/

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku (2023), samo 18% žena u ruralnim područjima Srbije ima redovan pristup javnom prevozu, što ih izoluje od posla, obrazovanja i zdravstvene zaštite. Ovo nije samo tehnički problem – to je pitanje sistemskog zanemarivanja. Pravo na saobraćaj podrazumeva pravo na život bez straha, pravo na dostojanstveno kretanje koje nije uslovljeno polom, a to pravo ženama u Srbiji još uvek nije zagarantovano.

Bezbednost žena u saobraćaju: Gde smo tu mi?

Bezbednost u saobraćaju nije samo puka statistika nezgoda – za žene, to je često pitanje svakodnevnog preživljavanja. Svetska zdravstvena organizacija (WHO) u izveštaju iz 2023. Navodi da žene čine 52% stradalih pešaka u urbanim sredinama, a razlog leži u loše osmišljenoj infrastrukturi i nedostatku fokusa na ranjive učesnike u saobraćaju.

Saobraćajni inženjer Dejvid Engviht u knjizi “Reclaiming Our Cities and Towns” tvrdi: „Ulični prostor mora biti bezbedan za najranjivije – ako nije bezbedan za ženu sa detetom ili stariju osobu, nije bezbedan ni za koga.“ Realnost, međutim, pokazuje da žene nose dvostruki rizik: fizički rizik zbog neadekvatne saobraćajne infrastrukture koje treba da im obezbedi podršku, i društveni rizik zbog nasilja u javnom prostoru.

Rezultati studije “Rodna ravnopravnost u saobraćaju u Srbiji” iz 2019. godine, čije je istraživanje realizovano za potrebe Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture i Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost, pokazali su da samo 35% žena ima položen vozački ispit i poseduje vozačku dozvolu, dok je taj procenat 71% kada su u pitanju muškarci.

Studija je pokazala da vožnja automobilom čini 16% svih putovanja žena. Takođe, pokazalo se da žene u Srbiji obave 23% svih putovanja javnim prevozom, u poređenju sa 14%, koliko iznosi udeo ovog putovanja kod muškaraca. Iz priloženog možemo ustanoviti da čak i sve žene koje imaju položen vozački ispit i poseduju vozačku dozvolu ne koriste automobil kao sredstvo prevoza.

Kako se navodi u Preglednom izveštaju Agencije za bezbednost saobraćaja R. Srbije (2017. – 2021.), u  proseku, godišnje u Srbiji u saobraćajnim nezgodama pogine oko 124 i biva povređeno oko 7.580 žena. Drugim rečima, u proseku, svaki treći dan jedna žena pogine u saobraćajnim nezgodama, i svakoga dana bude povređeno oko 20 žena.

U odnosu na svojstvo učešća u saobraćajnim  nezgodama, žene su najviše ugrožene u svojstvu  putnika u putničkom vozilu i pešaka. Od ukupnog broja poginulih putnika u putničkom vozilu 51% su lica ženskog pola, a od ukupnog broja poginulih pešaka, njih 38% su ženskog  pola.

Veliko stradanje žena je zabeleženo kod lica starijih od 65 godina, čak 40% poginulih žena su starije od 65 godina, dok najveći  procenat (29%) povređenih lica ženskog pola pripada starosnoj kategoriji od 15 do 30  godina.

Gledano prema javnom riziku, žene u Srbiji imaju veći rizik stradanja u saobraćaju, u odnosu na prosek u Evropskoj uniji.

U Beogradu, na primer, slabo osvetljene autobuske stanice, uski i okupirani trotoari parkiranim vozilima i prenatrpani autobusi bez prioriteta za ranjive učesnike usaobraćaju, često pretvaraju putovanje u noćnu moru.

Studija „Urban Safety and Gender“ (UN Women, 2021) otkriva da 68% žena u gradovima izbegava javni prevoz posle 22 časa iz straha od nasilja. U Novom Sadu, prema istraživanju „Bezbednost pešaka u urbanim zonama“ (Fakultet tehničkih nauka, 2024), 40% žena navodi da se oseća nesigurno na pešačkim prelazima zbog nedostatka osvetljenja i prebrzih vozila.

Ovo nije pitanje individualne percepcije – to je sistemski propust koji se može i mora ispraviti. Bezbedne ulice nisu luksuz; one su osnovni uslov za dostojanstven život.

Pravo majki i žena sa invaliditetom na infrastrukturu i inkluziju

Majke sa malom decom, žene sa invaliditetom i naše bake najvidljiviji su dokaz kako saobraćajni sistem može marginalizovati one kojima je najpotrebniji. Urbanista Jan Gel u knjizi “Gradovi za ljude” piše: „Ako grad nije prilagođen deci i starijima, on nije prilagođen nikome.“ Majka koja gura kolica trotoarom prepunom rupa i parkiranim vozilima ili pokušava da uđe u autobus bez niskopodne platforme suočava se sa svakodnevnim poniženjem. Žene sa invaliditetom, pred zidom stepenica bez lifta ili rampe, gube osnovno pravo na mobilnost. Starije žene, često usporene i nesigurne, ostaju zarobljene u svojim domovima jer prelazak ulice postaje preveliki rizik.

Filozof Mišel de Serto u delu “Praksa svakodnevnog života” oštro je secirao ovu nepravdu: „Ulica nije samo prostor kretanja – ona je arena kapitala koja ženu svodi na puki objekat eksploatacije, na telo koje mora da se kreće brže, jeftinije i tiše kako bi održalo mašineriju profita.“

Više o diskriminaciji osoba sa invaliditetom u saobraćaju pročitajte na narednom linku https://bezcenzure.rs/krocio-sam-na-ulicu-i-sreo-sam-nepravdu/

Ovo nije samo pitanje tehnike ili inženjeringa – to je pitanje prioriteta. „Saobraćajni sistem oblikovan kapitalom ne vidi ženu kao građanina, već kao teret – majku s kolicima, radnicu na periferiji ili pešaka bez prava na bezbednost. Dokle god ulice služe profitu, a ne ljudima, žene će plaćati cenu nejednakosti,“ upozorava Enrike Penjalosa, bivši gradonačelnik Bogote i vizionar urbane mobilnosti. Sistem koji ne vidi ove žene briše ih iz društvenog života, pretvarajući inkluziju u praznu floskulu. Inkluzija nije stvar dobre volje – ona je stub pravednog društva.

Bitno je naglasiti da žene nisu samo pasivni korisnici saobraćaja – one su ključni akteri u njegovom preoblikovanju. Njihove potrebe – bezbednost, fleksibilnost, inkluzija – postavljaju temelje za humane gradove.

Naša heroine         

Vera Janković i Verica Vitorović nisu samo imena – one su simbol borbe koja je iz bola, besa i nemoći stvorila promenu. Njihovo Udruženje roditelja stradale dece u saobraćaju nastalo je iz iste one vatre koja je sedamdesetih godina u Holandiji pokrenula pokret „Stop de Kindermoord“ (Stop ubistvu dece). Tamo su roditelji, ogorčeni stradanjem dece pod točkovima automobila, blokadama ulica i protestima iznudili saobraćajnu revoluciju – bezbedne ulice, biciklističke staze i drugačiju transportnu politiku. Vera i Verica, zajedno s pedesetak porodica u Srbiji, dele istu misiju: da nijedna majka više ne ostane bez svog deteta zbog bahate vožnje, loše infrastrukture i sistemske ravnodušnosti.

Više o protestima i blokadama koje su pokrenule saobraćajnu revoluciju u Holandiji pročitajte na narednom linku https://sigurnestaze.com/blog.php?blog=o-protestima-i-blokadama-koji-su-doprineli-saobracajnoj-revoluciji

One ne čekaju pravdu – one je izgrađuju. Tribine, protesti, edukativne radionice – sve to, uz digitalne kampanje, postaje njihov alat u borbi za prevenciju, saobraćajno obrazovanje, pravednu kaznenu politiku i održivu urbanu mobilnost. Kao što su Holanđani naterali vlasti da delaju, rad Vere i Verice probudio je institucije u Srbiji i razotkrio tromost okoštalog sistema.

Stradala deca u Srbiji – Nikolina, Melisa, Maksim, David, Despot, Dušan, Dimitrije, Nađa, Maja, Nina, Stefan, Bogdan, Pavle, Boris, Dejana, Ivan, Nikola… – nikada neće videti budućnost koju u njihovo ime stvaraju njihovi roditelji. Ali zahvaljujući Veri, Verici i njihovoj borbi, hiljade porodica možda neće osetiti istu bol. Njihova misija nije samo naša – ona je univerzalna, kao što pokazuje i holandski primer koji je svet učinio bezbednijim.

Saobraćajni sistem kao alat nejednakosti i eksploatacije

Održiva urbana mobilnost je prilika da se naš saobraćajni sistem preoblikuje u korist svih. Filozof Ivan Illič u delu “Energija i kapital” upozorava: „Brzina i efikasnost ne smeju biti izgovor za nepravdu; pravi napredak leži u ravnoteži između tehnologije i ljudskih potreba.“

Primer Kopenhagena pokazuje kako to može izgledati: prema „Copenhagen Mobility Report“ (2022), 62% žena koristi bicikl kao primarno prevozno sredstvo, zahvaljujući biciklističkoj i pešačkoj infrastrukturi, bezbednim raskrsnicama, saobraćajnom planiranju i sl. U Srbiji, umesto humanog inženjeringa, ulice ostaju zarobljene u kulturi automobila, gde dominacija brzine i snage guši pravo na prostor.

Kapitalistički sistem, sa svojim fokusom na profit i produktivnost, često pretvara saobraćaj u alat eksploatacije žena. Sociološkinja Saskija Sasen u knjizi “Globalni grad” piše: „Infrastruktura nije neutralna – ona služi interesima onih koji je kontrolišu. “Žene, koje često rade u slabo plaćenim sektorima poput maloprodaje, prisiljene su da koriste neefikasne i skupe prevozne sisteme kako bi stigle na posao. Istovremeno, bogati kvartovi dobijaju bolje puteve i brže linije, dok periferija – gde žive mnoge radnice – tone u zapuštenost.

Više o elitizmu u saobraćaju pročitajte na narednom linku https://bezcenzure.rs/video-elita-je-protiv-ranjivih-ucesnika-u-saobracaju/

U Srbiji, ova nejednakost je očigledna. Prema studiji „Gendered Transport Inequalities“ (Transport Research Institute, 2023), 45% žena u nerazvijenim opštinama navodi da je loša saobraćajna infrastruktura glavni razlog za odustajanje od traženja posla. U ruralnim sredinama na teritoriji Srbije, gde javni prevoz ponekad saobraća samo jedanput dnevno, žene su praktično odsečene od tržišta rada.

Saobraćaj, umesto da bude oslobodilac, postaje okov kapitalističke logike koja ženu vidi kao jeftinu radnu snagu, a ne kao subjekta sa pravima. Ovaj sistem ne samo da eksploatiše – on dehumanizuje.

Za pravičan saobraćajni sistem

Položaj žena u saobraćajnom sistemu ne sme da bude samo periferna tema – to je test sposobnosti društva da bude humano i pravično. Od prava na slobodno kretanje, preko bezbednosti i inkluzije, do održivosti i borbe protiv eksploatacije, svaki aspekt saobraćaja mora se preispitatii iz ugla ženskih potreba. Jan Gel je rekao: „Gradovi su za ljude – a ljudi su različiti.“ Dokle god žene ostaju nevidljive u planiranju, saobraćajni sistem biće samo još jedan stub nejednakosti.

Promena nije luksuz – ona je imperativ, ne samo za žene, već za sve nas koji želimo gradove dostojne života. Njihove borbe, od Vere i Verice u Srbiji do roditelja u Holandiji, koje su zaustavile „ubistvo dece“ na ulicama, dokazuju da promena ne dolazi odozgo, već iz korena – od onih koje sistem najviše guši.

Saobraćajni sistem mora postati alat osnaživanja, bezbednosti i inkluzije, a ne oruđe eksploatacije.

Igor Velić, master inž. saobraćaja

(Predsednik udruženja Sigurne staze i osnivač Instituta za urbanu mobilnost)