„Pre svega, ne smete izgubiti želju da šetate. Svakoga dana ja se prošetam u stanje dobra i odšetam od svake bolesti. Šetao sam se do svojih najboljih misli i ne znam da postoji misao toliko tegobna da se od nje ne može odšetati.”

Seren Kjerkegor

Kada prošetate gradom – bilo da je to užurbani Beograd, ili uski trotoari Bora i Novog Pazara – šta zapravo vidite? Automobile koji dominiraju, parkirane gde god stignu, pešake koji se probijaju između haosa, ili možda poneki trenutak života: komšiju koji ćaska, dete koje trči za loptom, deku koji sedi na klupi?

Na ulicama gradova, trotoari su mnogo više od pukih staza za kretanje pešaka. Oni su živa tkiva gradskog organizma, nervne mreže koje prenose impulse svakodnevnog života. Da bismo razumeli grad, moramo prvo razumeti trotoar. I kao što nas je učila Džejn Džejkobs, a kasnije produbio Jan Gel, trotoar je mnogo više od fizičke površine: on je prostor bezbednosti, susreta i odrastanja.

U ovom tekstu istražujem ulogu, smisao i funkciju trotoara, vodeći se mudrošću Džejkobsove i Gela, ali i sopstvenim iskustvima iz gradova Srbije, gde trotoari često više liče na poligon za preživljavanje nego na prostor za život.

Bezbedan trotoar je temelj živog grada

Sećam se jutara kada bih kao dete istrčavao na trotoar ispred svoje zgrade. To nije bio običan komad betona. Bio je to svet za sebe: svet u kome sam učio šta znači pripadati, svet u kome sam, bez ijedne izgovorene reči, znao da sam deo nečega većeg. Tu su bile komšije koje su sa svojih terasa posmatrale igru dece, prodavci koji su svakodnevno raspakivali svoje tezge, poznati prolaznici čije bi lice postalo deo našeg kolektivnog pamćenja. Trotoar nas je učio da grad nije zbir zgrada, već mreža života.

Ulična bezbednost, kako je Džejn Džejkobs nazvala, nije dolazila iz straha niti iz nadzora, već iz prisustva. Iz tih tiho prisutnih očiju koje su sa osmehom pratile svakodnevicu. Znali smo da, ako se nešto dogodi, neće reagovati sistem, već čovek. Čovek iz komšiluka. Ta sigurnost, organska i spontana, nije se mogla narediti, ona je rasla iz života trotoara.

Više o putovanje sa Džejn Džejkobs od Bora do Njujorka pročitajte ovde https://bezcenzure.rs/smrt-i-zivot-srpskih-gradova-foto-video/

Džejkobsova naglašava da bezbednost dolazi iz raznolikosti i gustine aktivnosti. Na trotoaru gde su prodavnice, kafići, gde ljudi šetaju i danju i noću, kriminal se smanjuje jer niko ne želi da bude primećen. Gel nadograđuje ovu ideju: široki, osvetljeni trotoari, sa klupama i drvećem, pozivaju ljude da ostanu, a ne samo da prođu.

U Danskoj, koju Gel često uzima za primer, trotoari su dizajnirani za pešake, ne za automobile. U Srbiji, međutim, trotoari često nisu bezbedni ni fizički ni društveno. Parkirani automobili, rupe, stubovi, pa čak i kontejneri, pretvaraju ih u stazu s preprekama. Bez uličnog mobilijara, drvoreda, bez infrastrukture za osobe sa invaliditetom.

Kako onda očekivati da se deca igraju, a stariji šetaju? Bezbedan trotoar je temelj živog grada, a mi ga, nažalost, često tretiramo kao višak prostora za parkiranje.

Trotoar kao mesto kontakta

Trotoar je bio scena neplaniranih susreta, kratkih razgovora koji su značili više nego što bi ijedna formalna komunikacija mogla. Na njemu su se odvijale sve važne ceremonije svakodnevnog života: pozdravi, smeh, zadirkivanja, slučajna rukovanja i susreti pogleda. Grad, onaj pravi, ne postoji bez tih sitnih, neobaveznih kontakata koji grade tkivo zajednice.

Jan Gel nas je podučio da prostor u kojem želimo da ostanemo, da zastanemo, da prošetamo bez žurbe, postaje prostor ljudskog dostojanstva. Trotoar nije samo prolazno mesto između dve tačke. On je sam cilj, prostor u kome život grada pulsira. Gde ljudi usporavaju, dišu punim plućima, gde mogu da gledaju jedni druge, a da to ne bude neprijatno.

Gel naglašava da dizajn trotoara mora podsticati interakciju. Klupa okrenuta ka prolaznicima, drvo koje pravi hlad, prodavnica sa izlogom – sve to poziva ljude da zastanu, da se osmehnu, da razgovaraju. U Kopenhagenu, gde je Gel radio na preobražaju ulica, trotoari su široki, puni ljudi, sa prostorima za sedenje i druženje. Kod nas, u Boru, gde ima potencijala za takav dizajn, trotoari su postali izložbeni prostor autoindustrije.

Ako želimo gradove u kojima se ljudi poznaju, moramo trotoarima vratiti ulogu društvenog lepka.

Više o tome kako je ulica od javnog dobra postala centar kapitalističke nepravde pročitajte ovde https://bezcenzure.rs/ulica-izmedju-coveka-i-kapitalizma/

Deca kao merna jedinica trotoara

Džejkobsova posvećuje posebnu pažnju deci na trotoarima. Za nju, trotoar je škola života – mesto gde deca uče društvene norme, pregovaraju, sukobljavaju se i mire, sve pod budnim okom odraslih. Ovo je posebno važno u gradovima gde parkovi nisu uvek dostupni.

U Srbiji, međutim, trotoari retko ispunjavaju ovu funkciju. Deca se igraju na parkingu ili u dvorištu, jer trotoari nisu ni bezbedni ni privlačni. Sećam se kako smo kao klinci u Boru pravili „bazu” na trotoaru pored zgrade – danas taj prostor zauzimaju automobili.

Deca, osobe sa invaliditetom, majke sa decom u kolicima i naše bake i deke su najbolje merilo kvaliteta trotoara. Jer dete neće ostati u prostoru koji ga plaši. Na dobrim trotoarima deca se igraju. Skupljaju klikere, crtaju kredama, drže se za ruke, voze rolere i skejt. Uče kako da se ophode, kako da pripadaju. Trotoar je za njih bio učionica bez zidova, učitelj koji ne predaje rečima nego prisustvom.

Mi smo kao deca, posmatrajući prolaznike, učili pravila ulice: kada treba stati, kada i gde preći ulicu, kako poštovati signalizaciju, kada pozdraviti, kome se nasmejati, od koga se udaljiti. Asimilacija u zajednicu nije proces u učionici, već proces na ulici. Ulica ih je učila životu. Kada trotoar postane neprijateljski, kada je sužen, opasan, nepristupačan, tada se i detinjstvo povlači, gubi, nestaje u zatvorenim prostorima.

I tako, korak po korak, trotoar nas je vodio do parkova, škola, igrališta, tih zelenih proplanaka unutar betonskih pustinja. Ali ako put do parka nije prijatan, siguran, zanimljiv, ni sam park neće živeti. Ove zelene tačke, kako je to Džejn govorila, nisu same sebi dovoljne. Njihova snaga zavisi od toga kako su povezane sa svakodnevnim životom trotoara.

Ulica bez dobrog trotoara je ulica bez života. Grad bez života je zaborav. Na trotoaru se odvija ono suštinsko: nevidljiva razmena između ljudi, bez koje nijedna zajednica ne može opstati. Ulica koja nije za ljude postaje poligon za brzinu, mesto koje se brzo prođe, mesto koje se želi izbeći.

Ako želimo da naša deca odrastaju u zajednici, a ne samo pred ekranima, trotoari moraju postati prostori za igru, učenje i druženje.

Više o tome kako je grad izbacio decu sa ulice pročitajte ovde https://bezcenzure.rs/zarobljeni-u-nepokretnosti-ulice-i-gradovi-bez-dece/

Park je produžetak trotoara

Džejkobsova naglašava da lokalni parkovi i trotoari rade zajedno. Park je produžetak trotoara – prostor gde se igra nastavlja, ali sa više prostora za igru, odmor, zajedničke aktivnosti. Međutim, ako trotoari koji vode do parka nisu bezbedni ili privlačni, park ostaje prazan.

U Boru, na primer, parkovi imaju ogroman potencijal, ali trotoari koji ih povezuju sa stambenim zonama često su u lošem stanju i okupirani parkiranim vozilima. Džejkobsova bi rekla da je to promašaj: grad ne živi ako njegovi delovi nisu povezani.

Gel ide korak dalje: parkovi i trotoari moraju biti dizajnirani za različite aktivnosti. U Gradovima za ljude opisuje parkove sa prostorima za piknike, igru, ali i tihe kutke za čitanje. Trotari koji vode do njih moraju biti široki, osvetljeni, sa puno zelenila. U našim gradovima, retko viđamo takav pristup.

Kako onda očekivati da ljudi tamo provode vreme?

Ko nam je oteo trotoar?

Mišljenja sam da je srž problema u „tehničkoj inteligenciji” (saobraćajni i građevinki inženjeri, urbanisti, arhitekte, prostorni planeri). Tačnije, sve one struke koje se bave kreiranjem i planiranjem prostora.

Pomenute struke je zahvatio duh modernizma, investitorskog urbanizma i autoindutrije. Svoje znanje i stručnost su podredili krupnom kapitalu i interesima političke „elite”. Samim tim čovek ne zauzima mesto u njihovim vizijama grada već je on taj koji smeta. A sve što ne donosi profit treba istusniti iz prostora – decu, osobe sa invaliditetom, starije građane, bicikliste.

Možemo slobodno reći da deo problema proističe i iz same zakonske definicije: Trotoar je posebno uređen deo puta pored kolovoza namenjen prvenstveno za kretanje pešaka. Pošto je trotoar „posebno uređen deo puta”, da vidimo šta je to put po zakonu: Put je izgrađena, odnosno utvrđena površina koju kao saobraćajnu površinu mogu da koriste svi ili određeni učesnici u saobraćaju, pod uslovima određenim zakonom i drugim propisima.

Više o tome kako je mobilnost postala klasna privilegija pročitajte ovde https://bezcenzure.rs/mobilnost-kao-klasna-privilegija/

Naizgled zakonskom definisanju trotoara nema se šta zameriti, osim što je šturo, hladno i sterilno. Čovek je istisnut u startu. Nema ga. Ljudska dimenzija je ukinuta. To je dovelo do širih tumačenja, slobodnih procena, manipulacija i zloupotreba.

Jedna evidentna manipulacija i zloupotreba je takođe definisana zakonom: Vozač ne sme da zaustavi ili parkira vozilo na trotoaru, osim ako je to dozvoljeno (regulisano) saobraćajnom signalizacijom, i ako na trotoaru, kada je vozilo parkirano, ostane slobodan prolaz za pešake najmanje širine 1,60 metara, koji ne sme biti uz ivicu kolovoza.

Kako sad to? Zar nisu definisali da je trotoar put za kretanje pešaka? Otkud tu sad vozila? Kod naših kreatora saobraćajne politike uvek ima ono „ali, osim, ako i sl.”, sa kojim se obračunavaju sa ranjivim učesnicima u saobraćaju. Treba i zakonski opravdati kapital koji donosi autoindustrija.

Dakle, zabranjeno je parkirati se na trotoaru „osim ako je to dozvoljeno (regulisano) saobraćajnom signalizacijom”. Vrlo brzo smo od zabrenjeno došli do dozvoljeno uz pomoć saobraćajne signalizacije.

Više o ulici kao faktoru društvene nepravde pročitajte ovde https://bezcenzure.rs/krocio-sam-na-ulicu-i-sreo-sam-nepravdu/

Da bi ironija i bezobrazluk naših kreatora saobraćajne politike bila još veća, morali su da pokažu i „milost”: da se ostavi najmanje 1,6 metara za prolaz pešaka. Da li je tih 1,6 metara dovoljno sa osobu u invalidskim kolicima, majku sa detetom u kolicima, majku koja drži dva deteta za ruke, za decu koja u grupi pešače do škole, za baku sa cegerima koja se vraća iz prodavnice? Naravno da nije. Da li je to ugrožavanje njihove bezbednosti i prava na slobodno kretanje? Jeste!

Kada se tako zakonski postave stvari i kada iza toga stoji kapital vi angažujete kreatore saobraćajne politike da od trotoara naprave nešto hladno, bezlično, nebezbedno i diskriminišuće. I na kraju se sve svodi na neke tehničke floskule „pešački saobraćaj”, „pešački tokovi”, „kapacitet trotoara”, „bezbedan prelazak ulice”, koji više ništa ne znače jer ljudi nema.

Ovde ne trebamo zaboraviti i Parking servis, koji upravo ove zakonske odredbe koristi da okupira trotoare, iscrta parking mesta i to naplati. Sve to dovodi do nezgoda u kojima ranjivi učesnici u saobraćaju stradaju. A kad do stradanje dođe, onda možete čuti kreatore saobraćajne politike koji kažu: dete je neoprezno stupilo na kolovoz.

Na kraju, krivica pada na dete i njegove roditelje, dok su svi ostali u tom lancu dobri i zarađuju na smrti nevinih.

Više o mašinofiliji i kako su gradovi žrtvovani automobilu pročitajte ovde https://bezcenzure.rs/kult-automobila-sistem-koji-nas-porobljava/

Na trotoaru, gde još diše grad

„Neka me nose noge od stakla
ja se ne zaustavljam
ovaj put nema kraj
budan sam
pretpostavljam.”

Darkwood Dub/Ispod reaktora

Hodajući rodnim gradom, često se pitam: kakav je odnos između čoveka i trotoara? Kada hodamo ulicom, osećamo li njenu priču? Vidimo li oči koje nas gledaju iznad izloga, sa prozora? Osećamo li nevidljive niti koje nas povezuju sa strancima, sa prolaznicima? Na dobrim trotoarima, grad nam šapuće da pripadamo. Na lošim, urlik tišine nas tera da žurimo, da se sklonimo.

Grad se prepoznaje po trotoaru, kao što se čovek prepoznaje po pogledu. Trotoar je pogled grada na svoje građane. Ako je širok, ako poziva da se zastane, da se sedne, da se smeje – tada znamo da je grad prijatelj. Ako je uzak, zatrpan automobilima, gurnut uz fasade, znamo da nas je grad izdao.

Borba za trotoare nije borba za asfalt, već za pravo da budemo ljudi među ljudima. Da usporimo. Da proživimo dan sa drugima, a ne pored njih. Da nam deca odrastaju u zajednicama, a ne iza zidova. Da stariji mogu sesti, posmatrati, razgovarati. Da prostor pripada svima, a ne samo onima u vozilima.

Trotoar je mesto gde se ljudi prepoznaju, gde se život prenosi pogledom, osmehom, rečju. On je prostor u kojem grad pulsira. On je početak i kraj svakog našeg dnevnog putovanja.

Zato čuvajmo svoje trotoare. Jer čuvajući njih, čuvamo sebe, svoj grad, svoju budućnost. Čuvamo pravo na jednostavno, dostojanstveno postojanje. Jer na kraju dana, trotoar je sve ono što nismo znali da nam nedostaje – dok ga nismo izgubili.

Zato hodajmo. Zastajmo. Pogledajmo oko sebe. Na trotoaru, još uvek, ako imamo sreće, grad diše. Dišimo s njim.

Igor Velić, master inž. saobraćaja

(Predsednik udruženje Sigurne staze i osnivač Instituta za urbanu mobilnost)