Novosadska nadstrešnica kao da je bila poklopac na pandorinoj kutiji nepočinstava Vučićevog režima koja su, kako se ona urušila, suknula na vidjelo i, kao duh iz boce, oslobodio se gnjev koji je u Srbiji taložen godinama, samo sporadično uzburkavan.
Očito, trebalo je da se urušavanju Srbije usprotive studenti i drugi mladi ljudi da bi počeo da se nazire kraj Vučićevom režimu. Mladi i jesu najzainteresovaniji da izrone iz kaljuge korupcije, kriminala, izdaje i novopaganske LGBT itd. ideologije. Tek im treba živjeti u Srbiji. Sendvičari i drugi servilci, pa i oni mladi koji su tog duha, rajinskog, koji se pokazuju odani režimu i po studentskim forumima, u toj kaljuzi su na sigurnom.
Ustali su oni koji ne pristaju da im režim navlači naočnjake i uzde, sa kakvima mnogi u Srbiji, od seljaka do akademika, potalaušeno hode životom, na čijim ramenima režim stoji.
Ne podsjeća li ovaj ustanak u Srbiji na onaj 2019-2020. u Crnoj Gori…
Povod ustanku u Crnoj Gori bio je drugačiji, i drugačije je izveden. Povod mu je bio otimački Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja o pravnom položaju vjerskih zajednica, a izvela ga je Crkva protestnim litijama. Ovome u Srbiji povod je bizarna pogibija petnaestoro ljudi u Novom Sadu, a izvode ga studenti blokadama fakulteta i protestima na ulicama. Ali, uzroci su im, u suštini, isti. Tako, i epilog može biti isti.
Vučić je, ustrašen svrgavanjem Bašara el Asada, rekao da on nije Asad i da neće bježati iz Srbije. Ovo prvo mu je tačno, a drugo tek treba da se vidi. Ipak, reklo bi se da mu se smiješi ne Asadadova sudbina, nego – Đukanovićeva.
Đukanović je evroatlantskom Zapadu odradio sve što je od njega tražio: priznao je Kosovo za državu, uveo Crnu Goru u NATO, odrekao se Rusije… I opet, Zapad je dopustio da bude poražen na izborima. Ali i brižno je poveo računa ko će doći na vlast umjesto Đukanovića. Taj je morao da ispuni uslov odanosti „evroatlatskim vrijednostima“, nadasve da sačuva tekovine koje mu je stekao Đukanovićev režim.
Vučić je takođe sve odradio evroatlantskom Zapadu, doduše ne tako transparentno kao Đukanović, ne baš sve formalno ali suštinski da. Kao, nije priznao Kosovo za državu, nije potpisao to priznanje (iako to od njega i ne traže, jer je prihvatio sporazume koji u stvari znače upravo priznanje), ali je Kosovu obilno pomogao u sticanju svih atrubuta državnosti. Nije formalno uveo Srbiju u NATO, ali je Srbija u suštini u NATO više i dublje nego Kosovo koje je članica NATO i u kojoj NATO ima bazu, kako je to rekao Kristofer Hil, američki ambasador u Srbiji i Vučićev mentor, pa i šef. Nije uveo formalne sankcije Rusiji, ali u praksi jeste više nego neke države koje su to uradile, štoviše i naoružava Ukrajinu, njenog protivnika u ratu.
Đukanović je mogao sve to da uradi i formalno, bez zadrške, jer je jahao na crnogorskom „komitskom“ nacionalizmu koji zdušno podržava sve što je protiv Srbije i Srba, Rusije i Rusa. Vučić jaše na srbijanskom patriotizmu i ne smije eksplicitno da radi protivno interesima Srbije i njenog naroda, pa ni Rusije i njenog naroda.
Ono što ova dva režima čini veoma sličnim je ogrezlost u korupciji i drugom kriminalu. To je Đukanovića koštalo formalne vlasti. Što bi narod rekao, presmrdio je bio i svojim gazdama, bez ozbizira što su se neki od njih, da bi ga čuvali na vlasti, od njega dobro materijalno okoristili.
Vučić je sada u sličnoj poziciji, bez obzira što daje šakom i kapom da bi opstao na vlasti, i podmitljivom narodu i podmitljivim zapadnjačkim političarima i operativcima. Naravno, to čini novcem kojim strahotno zadužuje Srbiju, sve više je uvlačeći i u dužničko ropstvo.
U dan kada je u drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori Jakov Milatović, „ni kriv ni dužan“, ubjedljivo porazio Mila Đukanovića, 2. aprila 2023. godine, napisao sam i, dok još biračka mjesta nijesu bila zatvorena, objavio tekst „Radujem se Đukanovićevom porazu, ne radujem se Milatovićevoj pobjedi“ u kojem sam napisao: „I Đukanović i Milatović su evroatlantisti. Đukanović je janjičar evroatlantizma. (…) Milatović je vaspitan u duhu evroatlantizma“. (https://stanjestvari.com/2023/04/03/o-jovan-plamenac-radujem-se-djukanovicevom-porazu)
Tako je i u Srbiji. Vučić je janjičar evroatlantizma. Nakon njega doći će evroatlantisti dušom. Evroatlantski Zapad neće dopustiti da poziciju Vučićevog režima zauzme neko ko bi mogao ugroziti njegove interese, nadasve tekovine koje je stekao preko Vučića.
Srbijom promiče dilema da li će oni koji dođu na vlast nakon Vučića biti gori od njega, jer sasvim je izvjesno da će i formalno priznati Kosovo za državu, uvesti Srbiju u NATO i uvesti sankcije Rusiji…, pa i u Srbiji poskidati barijere „Rio Tintu“.
U tekstu „Rio Tinto, Vučić, Crkva…“ u julu 2024. godine napisao sam: „Nije za vjerovati da ta buduća vlast, koliko god bila servilna novokolonizatorima, može biti veća podvala srpskom narodu od ove koja sve vrijeme sprovodi interese neprijatelja Srbije i srpskog naroda tajno, javno barjačeći rodoljubljem.“ (https://stanjestvari.com/2024/07/30/protojerej-jovan-plamenac-rio-tinto-vucic-crkva) Tada će mnogi vidjeti zmiju koja im je i sada u njedrima. Neće im neprijatelj prosipati patriotske „žvake“, nego će im doći neskriveno. Uočavanje neprijatelja je uslov odbrani od njega.
Protesti u Crnoj Gori počeli su samim krajem 2019. godine, u zimu, kao i ovi u Srbiji. Pregurali su zimsko vrijeme, pa onda i zabrane koje je omogućio projekat „kovid-19“, i preko proljeća stigli do ljeta i avgustovskih izbora 2020. godine. Tada su se oplodili; tada je na parlamentarnim izborima poražen režim Mila Đukanovića. Bila je to velika narodna žrtva, predvođena Pravoslavnom crkvom, koja i sama počiva na krsnoj žrtvi njene Glave – Gospoda Isusa Hrista.
Ne stresa se tek tako politički režim sa narodne grbače. Studentima predstoji mukotrpna borba. Do plodova će stići samo ako budu uporni. Iz dana u dan stižu im ohrabrujući znaci: očekivane ali i nenadne podrške. Eto, počeli su i da puštaju skaj prepisku kriminalaca u kojoj se pominje Vučić. To je zaista dobar znak.
Đukanovićev režim jeste poražen na avgustovskim izborima 2020. godine. Više ne čini parlamentarnu većinu, ne formira Vladu… Ali njegovi korijeni su duboki i žilavi. Oni prožimaju i Skupštinu, i Vladu, i cjelokupno crnogorsko društvo. Iako poražen na izborima, grčevito se bori da opstane. U pravosuđu i Agenciji za nacionalnu bezbjednost se zabarikadirao.
Taj kancerogeni mulj koji nanosi poplava kriminalizovanog, koruptivnog režima ostaje u državi i društvu i po njegovom padu. Ostaće i nakon Vučića.
Ideal slobode oličen u sloganu Francuske buržoaske revolucije „Sloboda, jednakost, bratstvo“ i Deklaraciji o ljudskim pravima Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u stvari je protivnik ličnosnoj slobodi. On u ime slobode porobljava čovjeka u duhu. Postvučićevci, zasigurno ojačani mnogim vučićevcima kao što je on bio ojačan svojim prethodnicima na vlasti, donijeće narodu u Srbiji te slobode, socijalne.
Crkva, koja je uspostavljena na ličnosnoj slobodi koju je Tvorac, kao suštinu njegovog bića, dao svakom čovjeku onda kada ga je stvorio, kada je začet, prizvana je da svojom Misijom u ljudima njeguje duh ličnosne slobode. Samo ličnosnom slobodom čovjek može biti u jedinstvu sa Onim ko ga je učinio bićem i samo u tom jedinstvu može biti uistinu slobodan.
Zaokupljen socijalnom slobodom, čovjek obično nije svjestan ličnosne. Socijalna sloboda hoće da zamaskira istinsku, ličnosnu slobodu.
Građansko društvo čovjeku nudi socijalnu slobodu. Ličnosnu slobodu nudi mu Crkva. Svijest o socilanoj slobodi čovjek stiče. Svijest o ličnosnoj slobodi mu se otkriva.
Oni koje će evroatlantski Zapad na vlast u Srbiji namontirati nakon Vučića porobljeni su zapadnjačkom novopaganskom globalističkom ideologijom. Ovi mladi ljudi koji im, bili toga svjesni ili ne, razgrću prostor da preuzmu vlast, ostaće u prevari socijalne slobode koju nudi demokratija, za koju se sada bore. Od te prevare može ih zaštiti Crkva. Naravno, pod uslovom da se ona sama, prvenstveno njen klir, oslobodi prevare ovoga svijeta.
Zato je sudbinski nužno da ove mlade ljude Crkva sada podrži u njihovoj borbi za budućnost. Da podrži njih, a ne Vučića. Pa zar oni nijesu i budućnost zemaljske Crkve. Oni, a ne Vučić.
Protojerej Jovan Plamenac
