Pogledajte, sinovi, šta je Engleska. Pun stadion.

  • Pa tamo je velika nezaposlenost…
  • A ovde kao svi rade, a? Ajde, bre, Burgija ne s..i! To je velika nacija. Pada kiša, a pun stadion. Ovde prazne tribine ko da vlada kuga.

Ništa na duhovitiiji i precizniji način ne može da opiše našu problematiku s fudbalskim navijačima od čuvenih replika iz kultnog filma ‘Kad porastem biću Kengur’. Ono kad prekaljeni kladilac Cile i smušeni naočarko Burgija u lokalnoj kladionici porede stanje na našim i tribinama u Engleskoj.

Nećemo mi tako daleko, ni po čemu ne možemo da se merimo s Englezima – osim, možda, po talentu – ali tema jeste publika, i tema jesu poređenja, odnosno sada već hronično nepoverenje Srba u nacionalni fudbalski tim.

Konkretno: na utakmici Srbija – Austrija zabeležena je daleko najmanja popunjenost stadiona u odnosu na kapacitet računajući sve utakmice sinoć odigrane širom Evrope! Prema zvaničnim podacima Uefe, na našem najvećem stadionu okupilo se 22.112 ljudi, što je tek nešto više od 40 odsto kapaciteta. Prvi sledeći grad ispred Beograda, bolje reći sledeći meč sa najmanjom popunjenošću stadiona, odigran je u Dablinu između Republike Irske i Bugarske. Tamo se okupilo 40.000 navijača, iliti 77,6 odsto kapaciteta.

Složićete da se razlika nije zanemarljiva. Pritom, u poređenju sa svim ostalim stadionima, razlika se samo povećava, jer nigde do u Dablinu ispunjenost nije bila manja od 86 procenata!

Istini za volju, manje ljudi nego na Rajku bilo je u Ljubljani (14.076) i Genku (19.446), međutim treba imati na umu da su u pitanju stadiončići daleko, daleko manji od Marakane.

Takođe, veliko je pitanje da li bismo i te brojke nadmašili da nije bilo poklon ulaznica za škole fudbala. Praksa koja ne postoji nigde u svetu. U jednoj od prethodnih administracija FSS služila je svrsi. Zna se dobro i kome i kako. Sadašnjoj ne može da koristi. Zapravo, može samo da zabašuri problem, a to valjda niko ne želi.

Sinoćna poseta na nivou je nekih od pre tridesetak godina, kada smo kao SRJ kod kuće igrali kvalifikacije sa Farskim Ostrvima i Maltom. Sećate se sigurno tadašnjeg navijačkog diskursa: “neću da navijam za Jugoslaviju”; “kad bude Srbija, ići ću na stadion”. Onda zaigra Srbija, a mi s teškom mukom uspevamo da u arhivi ‘iskopamo’ kada smo poslednji put imali 50.000 na tribinama. I koliko puta od 2006.

Dok sve ostale reprezentacije na kugli zemaljskoj crpe dodatnu energiju iz navijačke mase, kod nas je ta ‘masa’ u večitoj negaciji. Neretko odmaže u kreiranju valjane atmosfere.

Dakle, gde leži problem na realaciji publika – fudbalska reprezentacija Srbije?

Čini se kao da je baš posle lepe i vredne pobede nad Austrijancima pravi momenat da se začeprka. Možda i da se čuje glas naroda.

Tekst: Mozzartsport