Kad đavo priziva anđele

Svedočenje Momčila Marjanovića Birnu, aktiviste SNS i koordinatora u Ćacilendu, u svakoj iole civilizovanoj državi gde se poštuju zakoni bio bi signal za opštu uzbunu. Tužilaštvo i policija bi odmah reagovali. Ali umesto toga imamo ćutanje. Svih. Čak i u krugovima naprednjaka nema nikakvih reakcija, pa ni demantija, na ono šta je javno izneo njihov član i aktivista. A javno je posvedočio o ozbiljnoj povezanosti vrha vlasti, bezbednosnih službi i kriminalaca koji su potpuno u službi vladajuće partije i zašta su bogato plaćeni i stimulisani od novca poreskih obveznika. Objasnio je kako funkcionišu batinaši, na koji način se skupljaju sigurni glasovi, ali ukazao je i na spremnost vlasti da čuvenog 15. marta izazove krvoproliće na ulicama Beograda, zašta su dobili uputstva i bili dodatno plaćeni, pa kad im to nije uspelo, u znak osvete i odmazde upotrebili su zvučni top protiv nedužnih građana koji su mirno stajali odajući počast poginulim ispod nadstrešnice.

Svako ko je imao prilike bar jednom da čuje svedočenje ovog lojaliste i aktiviste SNS, zgrozio se i ostao zapitan u kakvoj mi to državi živimo i ko su ljudi koji odlučuju o našim sudbinama. Kako smo pre svega to sebi dozvolili.

Ali, uz ovo užasno i nadam se za mnoge ljude otrežnjujuće svedočenje, stigla je i nova Skaj prepiska o povezanosti i čvrstim vezama vlasti sa narko kartelom Darka Šarića. Tu se opet, kao za inat pojavljuje nekakav Oskar koji trguje pomilovanjima sa Šarićem. Drugim rečima, obećava mu da ukoliko sudije ne budu ispoštovale dogovor o unapred dogovorenoj kazni, da će, on, Oskar doneti pomilovanje bez obzira koliko ga to koštalo. Ako znamo ko je gotovo do juče, jedini bio ovlašćen da može da sprovode odluku o pomilovanju, onda više nema nikakve tajne, ni misterije, ko se zapravo krije iza imena Oskar u mnogim prepiskama uhvaćenim na Skaj aplikaciji.

Možda zbog svega toga, kao zmija noge, Vučić i krije koga je zapravo sve pomilovao odlazeći sa mesta predsednika. O tome ćute kao zaliveni i svi njegovi najbliži članovi koji očigledno jako dobro znaju u šta je sve Oskar upleten. Nadaju se da će prevarom, krađom i zastrašivanjem naroda uspeti da nekako isčupaju pobedu na izborima, kako bi mogli da nesmetano nastave sa uništavanjem i pljačkom Srbije, optužujući za to neke druge ljude koji s tim apsolutno nemaju nikakve veze.

Čitava kampanja Vučićeva se svodi na to da ubedi glasače kako je vlast čija je on personifikacija sve vreme bio, bila loša i da će se opet on, a ko drugi, pobrinuti da sve to ispravi. Kao sa Šarićem i obećanim pomilovanjem. Toliko se zaneo da je krenuo da ubeđuje roditelje, kao i bake i deke, da ne veruju svojoj deci i unucima već samo njemu. I ne samo to, krenuli su kao u nekoj vrsti satanističke procesije da usiljeno pevaju Ruzmarin. Hoće da ga zbog nečega stave ispod jastuka, a onda trgovac pomilovanjima, teritorijom i Ustavom Srbije kao dokazani izdajnik, onako đavolski priziva anđele da mu pomognu u pobedi nad studetskom listom.

Držite koliko god hoćete ruzmarin ispod jastuka i zovite do mile volje anđele, ali ništa vam to ne vredi. Vaša priča je završena. Anđeli nikad nisu pomagali đavolima, pa neće ni sada. Zahvaljujući studentima anđeli su skinuli paučinu s očiju, videvši prizore potresne sa mnoštvom nesrećnih i bolesnih, shvativši da je naprednjačka bagra pretvorila Srbiju u čemer, smrt i jad. Da su narodu stavili amove, sebi sagradili hramove, a ruke im ogrezle u krv!

Niko normalan i ko drži do sebe neće više ni jedan, ni dva, svi hoće 3, i to je jedina odrednica koja u ovom trenutku može spasiti Srbiju i ovaj napaćeni narod. Ko to ne shvata, taj ništa ne razume. Vreme je da molitve konačno budu uslišene i da na svojoj koži malo osete šta znače beda, strah i bol.

Zato svi, u što većem broju zaokružite broj 3 i svojim glasom zauvek oslobodite Srbiju okova bezdušnih SNS kriminalaca.

Izbor je vrlo jednostavan Srbija ili Mafija!

Srđan Škoro

Srđan Škoro

Rodio sam se 17. maja 1963. godine u Beogradu, gde sam se i školovao. Magistar sam istorijskih nauka sa prijavljenim doktoratom. Za novine pišem od svoje 14 godine. U novinarstvu sam prošao bukvalno sve, od novinara, preko urednika, do glavnog urednika. Oprobao sam se i kao radio novinar.

Autor sam knjiga “Vučić i cenzura” (dva izdanja) i “Pobuna” kojima nije bilo dozvoljeno da budu u slobodnoj prodaji. Odslužio sam vojni rok 1981. godine u Aleksincu. Nisam osuđivan. Oženjen. Ne pripadam nijednoj političkoj stranci, ni terorističkoj organizaciji. Već godinama sam na Birou za nezaposlene i pitam se dokle će tu da me trpe još.

Borbu protiv Vučićevog režima i svih njegovih slugu i pomagača shvatam kao moralno, a ne ideološko pitanje. Ćutanje na sve ono što nam se događa u društvu i državi doživljavam kao izdaju. Uvek sam se borio o svom trošku i na sopstvenu štetu. Mentalna higijena i istinski otklon od ove i ovakve vlasti je nešto što posebno cenim.


Moja biografija još se piše i čeka pravi epilog.