Odmah da kažem da ovo što pišem predstavlja moj lični stav, a ne stav nekog samozvanog glasnogovornika neke studentske liste koja, za sada, formalno, čak ni ne postoji.

Činjenica je da je studentski bunt, za ovih devet meseci, pokrenuo nešto što Srbija nikada, u svojoj istoriji, nije videla. Izvesti odjednom pola miliona ljudi na ulice Beograda i, svih ovih meseci, još stotine i stotine hiljada širom Srbije, podvig je koji nikome, do sada, u istoriji ove zemlje nije pošao za rukom. I u toj matematici je ključ svega.

A ta matematika je neumoljiva i jasna je inženjerskim mozgovima kako vlasti tako i opozicije. Za ovih 13 godina vlasti SNS, 30 odsto ili skoro trećinu biračkog tela činili su apstinenti. Razlog za apstinenciju opozicija treba da potraži i u sopstvenom odrazu u ogledalu jer razočaranje građana u politički sistem datira još iz vremena vlasti onih koji – setimo se samo „belih listića“ i sličnih „eksperimenata“ – danas čine deo opozicije.
Međutim, u proteklih devet meseci, u Srbiji su se naprosto desili građani, desile su se studentske demonstracije, dogodila se, ali stvarno – narodna buna. Sve je to nastalo kao nasušna potreba i direktan odgovor na stanje u kome se nalazi naše društvo.

Studenti su animirali apstinente u kojima su pokrenuli nadu da se sistem može promeniti. Probudio se narod, i bar milion građana koji su bili apstinenti, sada su na ulicama demonstrirali zainteresovanost za političku borbu. Taj broj od milion novih birača je ključan za pobedu nad postojećim režimom. Odakle su se pojavili ti novi? Uglavnom iz redova onih kojima se nije dopadala, u najvećoj mogućoj meri, do sada postojeća ponuda na opozicionom spektru. Stvaranjem opštenarodnog bunta se probudila volja za borbu u korist promene sistema.
Da li te „nove ljude“, probuđene birače, treba „ponuditi“ i usmeriti kao glasačko telo postojećoj opoziciji? Mišljenja sam da ne treba, jer bi ih to ponovo oteralo u apstinenciju. Sve je to već viđeno. A da li su potrebni glasovi postojeće opozicije za svrgavanje režima? Da, naravno, svaki glas je potreban. I šta je onda rešenje? Da opozicija radi na sakupljanju svojih glasova i da se, konačno, ujedini (što, podsetiću, nije uspela za 13 godina trajanja aktuelne vlasti), a da studentska lista izađe zasebno na izbore.
To i istraživanja javnog mnjenja potvrđuju. Naravno, ta matematika, pre svega, ne odgovara vlasti, ali, izgleda, ni opoziciji jer bi smanjila procente i jednima i drugima. Ali, šta je tu je: to je, nažalost, ta neumoljiva matematika. Protiv te surove matematike ne postoje argumenti, pa se zato napadi svode na pokušaj srozavanja ličnog kredibiliteta glasnika koji tu matematiku obelodanjuju. Jedni će me nazivati američkim, a drugi ruskim špijunom (što je samo po sebi apsurd, jer ne možeš raditi za obe strane), ali bolje je da napadaju mene jer napadima na mene neće naštetiti studentskoj listi i opštenarodnom buntu.

Ključ je da opozicija uzme svaki svoj glas i da nastavi borbu protiv režima, ali i da pomogne u vršenju pritiska na režim, napuštanjem, što znači, potpunim delegitimisanjem i delegalizovanjem Narodne skupštine, u kojoj je još 25. novembra poršle godine izvršen državni udar. Mesto gde se Aleksandar Vučić oseća najsigurnije je upravo njegova Skupština. Izlaskom poslanika iz parlamenta bi se poslala vrlo jasna slika da je Srbija u ozbiljnoj političkoj krizi. To je, uostalom, ako dobro razumem, i apel studenata. Jednako kao i poziv istinskim opoziconim poslanicima sadašnjeg skupštinskog saziva da pojedinačno potpišu zahtev za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora.
Nema potrebe da opozicija, iz nekog svog neobjašnjihog inata i egoizma, i dalje daje legitimitet ovakvom parlamentu.

Režim je veoma ozbiljno uzdrman i to, ponajpre, zahvaljujući nekim novim buntovnim mladim naraštajima, nekim probuđenim društvenim grupama, novim imenima i nekim novim vidovima borbe. To se ne sme gubiti iz vida. Najveća zahvalnost na svemu do sada postignutom svakako ide našim studentima, ali sada su tu i naši poljoprivrednici, privrednici, advokati, profesori, nastavici, i svi ljudi koji iskreno žele da menjaju sistem.
Kao univerzitetski nastavnik, koristim ovu priliku da pozovem na smirivanje strasti u Novom Pazaru i da pohvalim građane što nisu dozvolili da budu izmanipulisani očglednnim režimskim pokušajem da izazove međuetnički i međukonfesionalni sukob.

Naglašavam da je upadom parapolicijskih batinaša na Državni univerzitet u Novom Pazaru, sve uz asistenciju regularnih organa bezbednosti, pređena „crvena linija“ kada je o autonomiji univerzieta reč, pošto je ona, prethodno, na sličan način, bila ozbiljno narušena na Pravnom fakultetu Beogradskog i Fakultetu za fizičku kulturu Novosadskog univerziteta.

Aleksandar Kavčić, profesor i izumitelj