Iako je nastupajuća godina izborna, ona bi mogla da bude presudna za važna nacionalna pitanja vezana za sudbinu Kosmeta i Bosne i Hercegovine. Događaji se ubrzavaju nekontrolisanom brzinom, a Balkan, nekada nasilno pacifikovan, a sada u fazi pomahnitalog naoružavanja, preti da ponovo postane vruća tačka na mapi Evrope.

Nije retko da velike sile prvo odmeravaju snage na pomoćnom terenu kakvo je ovo naše trusno područje, pa da rezultati te predigre značajno utiču na njihove odluke vezane za mnogo značajnije geopolitičke poligone.

U Srbiji se devedesete vraćaju na velika vrata. Ne samo preko mode, muzike, seksa, nasilja i straha, već preko nametnutog životnog obrasca po kojem se prečicom stiže do slave i uspeha, jer je današnje uživanje vredno sutgrašnjeg stida. 

Srbija u vreme epidemije Kovid19 obolela je od mnogo teže i dugotrajnije bolesti koja joj podiže temperaturu i aktivira autoimune mehanizme koji je razjedaju. Nove podele su na delu. One nisu političke, čak ni ideološke, one su dubinske i višedimenzionalne. Sakralizacija reči Kosovo, uz kafansko-udbaški patriotizam produkt su dogmatizacije nacionalne ideje koja je u Srba još uvek nedefinisana, anahrona i fatazmagorična.

Mladosrbi odrastaju i formatiraju se uz elitu rekonkvista, uz novi postkosovski ep. Niko nema hrabrosti da im baci činjenice pred oči, niko ne želi da rizikuje prevremenu političku smrt izrečenom istinom koja glasi-ako želimo održivo i funkcionalno razrešenje srpsko-albanskog konflikta moramo izaći iz kategorija prošlosti i napraviti iskorak ka budbućnosti. Iako nas prošlost određuje, budućnost nas obavezuje.

Uzalud. Mladi će masovno krenuti za lažnim prorocima koji im propovedaju regruterske psalme ex oriente lux. Ti preparirani desničari prema Kosovu zauzimaju stav psa ispred mesare, boje se da krenu napred i razbiju izlog, a žudnja im ne da da odu odatle.

Dok pokušavaju da zanemare krvareću ranu na svetoj srpskoj zemlju koja polako gnoji i preti da zarazi ceo organizam, utehu pronalaze na zapadu, ali na zapadu gde je Grinič mitska reka Drina. Republika Srpska je u njihovoj projekciji romantizacije nacionalnih poraza iz devedesetih najveći ratni i mirovni uspeh Srbije u dvadesetom veku. Prva srpska prekodrinska država, niti je (samo) srpska po novom ustavu, još manje je država bez sopstvene vojske, državljanastva ili najviše sudske instance. Administracija u Banja Luci ne može da izda ni posebne registarske tablice sa insignijama ne entiteta, već inicijalima gradova, a kamoli da bez oružanog sukoba organizuje referendum o samostalnosti, što flagrantno dokazuje ograničenost njenog suvereniteta.

Ako se podsetimo da je politički cilj u ratu za jugoslovensko nasleđe bio očuvanje zajedničke države, njenog kontinuiteta i međunarodnog subjektiviteta, u kojoj će (skoro) svi Srbi, ali i ostali projugoslovenski narodi i narodnosti živeti po istim državnim krovom, možemo konstatovati da su se te iluzije raspršile već početkom druge godine rata. Plan B podrazumevao je konzumiranje prava srpskog naroda na samoopredeljenje do otcepljenja iz Hrvatske i BiH, koje je komplementarno pravu hrvatskog i bošnjačkog naroda na samoopredeljenje do otcepljenja iz Jugoslavije. Kada je Badinterova komisija sahranila ovu političko-pravnu egzibiciju, ostalo je samo suočiti se sa neuspehom JNA-blickriga i prekrajanju granica bivših ju-republika i novih članica OUN.

Pošto smo na pragu novih suočavanja i novih zabluda, korisno je podsetiti se kako se Demokratska stranka odnosila prema srpskom nacionalnom pitanju pre, tokom i posle raspada socijalističke Jugoslavije.

Za Demokratsku stranku nacionalno pitanje je bilo i ostalo demokratsko pitanje. Doslednim poštovanjem ljudskih i građanskih prava, ukidanjem jednostranačkog monopola vlasti i uspostavljanjem modernog demokratskog poretka bila bi smanjena mogućnost zloupotrebe nerešenih nacionalnih pitanja. Federativna Jugoslavija može opstati samo kao dobrovoljna zajednica svih naroda u njoj, a tu dobrovoljnost neophodno je proveriti na proceduralno valjan način, na legitimnim i demokratskim izborima. DS je bila za modernu federaciju sa dvodomnom skupštinom koja bi obezbedila ravnopravnost svih građana i svih federalnih jedinica. Kada je reč o Srbima van Srbije, dok postoji Jugoslavija u izvornom federativnom obliku, bez preovladavanja postojećih konfederativnih elemenata, njima treba obezbediti potpuno očuvanje kulturnog, nacionalnog i verskog identiteta.

DS je na vreme prepoznala opasnost od permanentne konfederalizacije  Jugoslavije koja je ugrožavala sam opstanak države. Taj proces je dovodio u pitanje unutrašnje granice između republika članica. Demokrate su već na početku disolucije Jugoslavije ukazivale na nepravednost unutrašnjih granica koje nisu utvrđene prema jedinstvenom merilu i koje je povlačio Politbiro KPJ na čelu sa Josipom Brozom. Unutrašnje granice nisu dovodile u pitanje jedinstvenost i demokratski centralizam federacije u kojoj će svaki narod biti pod jednim državnim krovom. U slučaju otcepljenja pojedinih republika, one ne mogu polagati pravo na teritorije nastanjene pripadnicima drugih naroda. U dokumentu komisije Glavnog odbora DS-a sa prvopotpisanim Zoranom Đinđićem, stoji da nacionalna politika srpske države mora biti usmerena na to da sve teritorije pretežno naseljene Srbima uđu u sastav jedne države. 

Iz tog perioda datira i Platforma Demokratske stranke o principima na kojima bi bilo zasnovano istupanje iz Jugoslavije, a koja navodi da pravo na samoopredeljenje imaju samo narodi, a ne republike, kao što će to odlučiti kasnije Badinterova komisija. 

Još je jasniji stav demokrata iz Memoranduma o rešenju yu-krize u kojem se za rat optužuje karakter hrvatske države koja nastaje kao država hrvatskog naroda i koja ne može na legitiman način da obuhvata teritorije naseljene pretežno srpskim narodom. Jedino trajno rešenje ovog sukoba jeste razgraničenje prema etničkom načelu.  

Izvršni odbor DS-a 1993.godine ističe da je legitimna težnja srpskog naroda da i dalje živi zajedno. Njegovo ujedinjenje može se obaviti ili pristupanjem RSK i RS Republici Srbiji ili ulaskom ovih srpskih država kao posebnih federalnih jedinica u sastav SR Jugoslavije. Ovo je moguće ostvariti samo uz povoljne međunarodne okolnosti i jedino političkim sredstvima. 

Epitet “Šešelj u fraku” nosili su neki drugi na političkoj sceni Srbije, ali zar ovo  nije koncept Velike Srbije, umotan u demokratsku, proevropsku oblandu? Isti cilj, iste granice, isti princip, samo drugačija metodologija.

Beleške sa mitskog sastanka vrhuške DS-a i SDS-a na Palama 20.februara 1994.godine ne sadrže opis čuvenog vola na ražnju, ali je činjenica da je polovina tadašnje delegacije prekodrinskih Srba završilo u Hagu, dok je polovina delgacije DS-a danas u SNS-u. Zoran Đinđić je tada izjavio da je u vreme kada se Srbima preti vojnom intervencijom (NATO) potrebno pokazati jedinstvo i da je namera DS-a da pokaže solidarnost sa Srbima van Srbije. Kakav hladan tuš za one koje ga pamte po udbaškoj podmetačini da je tražio nastavak bombardovanja SRJ nekoliko godina kasnije.

Đinđić nastavlja obraćajući se partnerima iz SDS-a sa kojima planira posleratnu političku i predizbornu saradnju: “To znači da mi verujemo u vaše državotvorne napore, mi verujemo da ste vi za mir, da niste izvršili masakr na  pijaci Markale i pružamo vam poverenja za to. Zajednički cilj je jedna država i potpuna integracija  (Republike Srpske u Srbiju) u svakom pogledu.”

Godinu dana kasnije, tokom ofanzive hrvatsko- muslimanskih snaga na RS posle pada RSK, kao predsednik Demokratske stranke Zoran Đinđić je potpisao Deklaraciju o srpskom državnom i nacionalnom pitanju.  U tom dokumentu stoji da treba preduzeti sledeće mere: ukinuti blokadu na Drini, svim raspoloživim sredstvima sačuvati ono što je preostalo od zapadnih srpskih zemalja, ne miriti se sa padom Zapadne Slavonije i Kninske Krajine, što pre pripremiti državno ujedinjenje svih srpskih zemalja! Đinđićev potpis stoji iznad imena Vojislava Koštunice (i dalje nije saslušan povodom atentata), Nikole Miloševića (autor knige Z.Đ. u mreži mafije), Radoš Ljušić (jedan od osnivača SNS-a).

U oktobru 1995.godine, DS donosi program za izlazak iz krize.  U odeljku koje nudi rešenje nacionalnog pitanja navodi se da će nacionalno pitanje Srba u Republici Srpskoj biti rešeno uključivanjem u državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, a da bi se do tog rešenja došlo moraju se koristiti sva politička i diplomatska sredstva.

Dr Aleksandar Dikić

Kada je reč o “svetoj srpskoj zemlji”, stav DS-a već na početku obnove rada 1990.godine bio je jasan-Kosmet je nerazlučivi deo srpske države što je međunarodno potvrđeno ugovorom  iz 1913.godine. Za rešavanje položaja albanske i drugih nacionalnih manjina potrebno je prihvatiti uobičajeno evropsko rešenje, odnosno kulturnu , a ne političko-teritorijalnu autonomiju. Ukoliko se pak zadrži postojeći oblik samouprave, ona ne sme sadržati nijednu važnu državnu funkciju. DS smatra da će Kosovo ostati srpsko samo ako Srbi prihvate da žive na njemu, pa će Srbi sami, bez policije i vojske, sačuvati Kosmet, ali im za to treba omogućiti nova radna mesta i stanove za povratak.

Sve gore navedeno postaje jasnije ako se pročitaju uvodne odredbe programa Demokratske stranke koji je usvojen 1995.godine, a koje definišu njen politički genom. Demokratska stranke je liberalna narodna partija koja na političkom spektru zauzima poziciju centra i drži ravnotežu opravdanih ideoloških ciljeva i levice i desnice. Ona jednako uvažava nacionalne interese, istorijsko nasleđe i tržišnu konkurenciju, kao i socijalnu solidarnost i brigu za siromašne. 

Osnovni cilj Demokratske stranke bio je i ostao ostvarivanje slobode i jedinstva srpskog naroda, njegovo ujedinjenje u jedinstvenu državnu zajednicu koja počiva na demokratskim temeljima i kojoj je cilj da postane ravnopravni član evropske porodice.

Demokratska stranka je u olujnim vremenima znala gde treba baciti sidro, ali je brinula o svakom članu srpske posade. Danas mnogi pokušavaju da njenu višedecenijsku borbu za srpske nacionalne interese prikažu na drugačiji način. Istorijske činjenice ih grubo demantuju.

Ako se vremena ponovo menjaju, postavlja se logično pitanje-da li u skladu sa tim promenama treba i Demokratsku stranku menjati.

 Vreme će pokazati.

Dr Aleksandar Dikić