Opravdani studentski protesti uzburkali su srpsku političku scenu preko svih očekivanja.
Niko razuman u Srbiji odavno više ne sumnja da je krivac za tragediju u Novom Sadu država. Neodgovornost, nehat, nestručnost, neznanje, površnost, bahatost a pre svega i iznad svega korupcija i razrađeni sistem pljačke budžeta, sve uz dozvolu, saglasnost podstrek i pokroviteljstvo vlasti, doveli su do gubitka mnogih života i užasnog sakaćenja manjeg broja preživelih.
Koliko god da se za zločine u Ribnikaru i Duboni prst nije mogao uperiti direktno u režim, ovoga puta sumnje nije bilo i Srbiju je uzduž i popreko potresao udar opšteg nezadovoljstva i vulkan protesta, kakav dugo nije doživela.

Ostavka premijera još uvek nije konstatovana u Narodnoj skupštini (koju, uzgred, naš svet obožava da pogrešno naziva “parlamentom”, jer mu to valjda više zvuči “mikofo”), što ostavlja mesto sumnji da je reč o još jednom Vučićevom triku za kupovinu vremena i zavođenje javnog mnjenja za Goleš planinu, Ipak, premalo je zečeva ostalo u njegovom šeširu, mnogi od ranije izvađenih brzo su se razmnožili i sada svuda po Srbiji tamane kupus njegovih medijskih opsena, brste njegove ostapbenderovske projekte raznih delfinarijuma, letećih automobila, mini Ekspoa, i rade ono što zečevi obožavaju da rade, sa njegovim bezbrojnim obećanjima i čitavim sistemom demagogije , verbalnog nasilja i pajacluka koji je smislio. Deluje da se sasvim zafarbao u ćošak i da je ovoga puta njegov politički brod doživeo svoj fatalni susret sa glečerom narodnog bunta.
Ipak, ono “ali” što devojci sreću možda kvari, a naše analitičare često pretvara u naivne kladioničare koje uvek “prodaju” neki Hofenhajm ili Sanderlend, stoji na dva stuba. Jedan je relativna podrška koju Vučić dobija i sa Zapada i iz Rusije i Kine. Prvi žele da na taj način od njega iscede još novih ustupaka, političkih kapitulacija Srbije i predaje u njihove ruke svih preostalih prirodnih bogatstava i javnih preduzeća, a drugi računaju da mogu da ga trajno prevuku na svoju stranu i da iz sopstvenih strateških razloga ublaže ili smanje političku i privrednu okupaciju Srbije koju Zapad agresivno sprovodi još od stoglavog Petog oktobra, dana za koji još uvek nismo sigurni da li nam je doneo polubajate lekove ili nove otrove za naše stare boljke.

Drugi stub je kilava i nepopularna srpska opozicija, koja uprkos nesumnjivoj dugogodišnjoj medijskoj blokadi i brojnim podlim Vučićevim opstrukcijama i dalje previše zavisi od instruktora iz zapadnih ambasada, bar njen veći deo, ali i živi zarobljena u logici, postupanju, propagandi i rečniku s kraja prošlog veka, iz ere otporaških performansa i iluzija da je poraz Miloševića baklja koja će osvetliti put ka svim našim pobedama. Nažalost, ta baklja uglavnom je poslužila da zapali lomaču naših istorijskih zabluda i zloputanja, ali to je druga i duga priča.
U poređenju sa gipkim, disciplinovanim i opasnim Sistemom koji je Vučić osmislio i kojim komanduje, opozicija izgleda kao dobroćudni predratni navijač BSK ili Jugoslavije u odnosu na nekog savremenog lidera sa šipke, nabildovanog kriminalca i dilera, spremnog na sve i iskusnog u nanošenju patnje svakome ko mu stane na put.
Takav Vučićev Sistem možda je i mogao da Srbiji donosi razne koristi, jer predstavlja otklon u odnosu na naš poslovični javašluk i nedisciplinu, ali su njegovog narcisoidnog lidera prerano i prejako opili slava, novac, sujeta, laskanje Zapada i jeftina međunarodna popularnost, lažna, odglumljena i skrojena upravo za ljude određenog psihološkog profila nalik Vučićevom. Da nije bilo rata u Ukrajini, on bi umesto Zelenskog bio glavna marioneta u lutkarskom pozorištu velikih sila. O svojim propuštenim prilikama da ostane upamćen kao političar koji je mnogo toga dobrog učinio za Srbiju, imaće vremena da razmišlja u političkoj penziji. Uzalud će svoje ime tražiti na svetlim stranicama udžbenika srpske istorije, o čemu neprestano mašta. Njegovo ime, po svoj prilici, krasiće stranice druge i drugačije vrste lektire.

Ipak i bar za sada, ova dva stuba štite ga od potpunog političkog poraza, bez obzira što situacija u Srbiji liči na onu u kojoj se našla Francuska pod Burbonima, kada se Napoleon vratio sa Elbe i krenuo u svoj pohod na Pariz.
Vučić možda donekle i može da podseća na Luja 18. i Beograd na Pariz, ali baš niko iz opozicije nije Napoleon. To danas mogu da budu samo studenti koje podržava dobar deo naroda. Ako pobede našeg lokalnog Luja, studente će kod nekog budućeg Vaterloa sačekati skoro ista ona koalicija koja je stala i Napoleonu na put, ojačana Amerikancima. Naši će možda imati podršku Rusije a možda nas i sreća posluži pa Bliher zakasni. Kako god, istorija uvek može da posluži kao izvor manje ili više korisnih i poučnih analogija, ne zovu je badava učiteljicom života.
Rano je dakle za otvaranje šampanjca za proslavu Vučićevog poraza, uprkos već poznatom horu naivčina sa Tvitera, podkasta sumnjivog kvaliteta i luksemburških televizija koji već formiraju “prelazne vlade” i prave spiskove podobnih i nepodobnih kadrova i dele funkcije.
Vučićev položaj je teško održiv, narod ga je sit i presit a i lažnim saveznicima sa zapada i istoka se ne dopada to što se Srbija a samim tim i Balkan mreškaju u veoma osetljivom međunarodnom trenutku. Bez oklevanja će pustiti svog dosadašnjeg protežea niz vodu u zamenu za umirivanje naroda i relativnu stabilnost, ukoliko naredni dani i nedelje opravdanog bunta dovedu do generalnog štrajka ili neke slične duboke krize, dublje od trenutne.
Konačno, osim prosvetara i advokata, bio bi red da i drugi esnafi koliko-toliko pomognu studentima na konkretniji način, ukoliko njihove zahteve i principe podržavaju u meri u kojoj ih opevaju i slave u svojim tviteraškim i sličnim izlivima ljubavi i naklonosti.
Nije dakle sporno da lako može da dođe do promene vlasti u Srbiji ali to mora da se uradi na izborima a ne na ulici, jer ona sme i treba da bude samo krik i budilica ali ne i udarac pesnicom ili motkom koji bi celu državu uveo u pakao međusobnih obračuna, tragediju koju prizivaju lažni Robespjeri i bundžije tuđih sukoba, koji bi pobegli u najbližu rupu čim bi oni sami trebalo da nekoga “jure po ulicama”.
S druge strane, i za izbore su potrebni meseci priprema, otvaranje medija, uređivanje spiskova, dovođenje Javnog servisa i cele srpske medijske scene u demokratski i zakonski red kao i mnoge druge stvari. Sve to je dostižno i moguće ako se protesti prošire i ako se stipulišu razumni zahtevi, jasni i režimu i njegovim pristalicama i međunarodnoj javnosti. Kako onoj antagonističkoj, tako i onoj pretežno naklonjenoj Srbiji.

Dakle, prilika je da se napregnemo do krajnjih granica i kao narod pokažemo, pored opravdane želje za promenama, zrelost i odgovornost koji nam nisu uvek u sličnim prilikama bili svojstveni. Deluje da za sada te i slične stvari idu u dobrom pravcu. Da ne ureknemo.
I za kraj, da ne zaboravimo da i u slučaju promene vlasti, srpski narod čeka još jedno veliko raskršće, čijim smo se granicama već sada približili, a koje je od suštinskog značaja za naš budući istorijski hod.
Srbi moraju da se opredele da li će svoju političku strategiju zasnivati na trčanju u Zapadni čelični zagrljaj koji podrazumeva podređenost uglavnom američkim i nemačkim interesima i diktatima, baziranim na savremenoj neotitoističkoj redakciji uloge, značaja i položaja Srba na Balkanu, čije posledice i cenu uglavnom znamo, ili će se odlučiti za fleksibilnija rešenja, usmerena pretežno na zemlje i saveze u nastajanju, koji na naš narod gledaju kao na poželjnog i koliko-toliko ravnopravnog i uvažavanja vrednog partnera, čiji se interesi na Balkanu, teritorijalni integritet i kulturnoistorijska tradicija prepoznaju i poštuju.
Susret i duel dve ideološke Srbije na ovom istorijskom raskršću, može da bude i složeniji i teži za rešavanje nego što to većina ljudi danas naslućuje. U poređenju sa tim neizbežnim odmeravanjem snaga, današnja borba protiv Vučića i njegovih pravih i izmišljenih lojalista može da bude mačiji kašalj.
Ipak, neka sve ide redom, jedno po jedno , kako Bog zapoveda, a o dve Srbije u oktagonu istorije, biće reči prvom sledećom prilikom.
Uoči Sretenja, kad i dolikuje.
Vladan Vukosavljević