Dok vam ovo pišemo, ponedeljak je. Pišemo vam iz pritvora, pišemo vam sa ulica Subotice, Novog Sada, Pančeva, Zrenjanina, Vršca, glavnog grada Beograda, Kragujevca, Niša, Užica i mnogih drugih. Pišemo vam ovaj tekst sa blokade svih vitalnih puteva u Republici Srbiji sa suštinskim zahtevom za boljom Srbijom. Tražimo da se raspišu vanredni parlamentarni izbori, da se raspuste šatori u Ćacilendu i da se svi uhapšeni studenti iz proteklog vidovdanskog vikenda puste na slobodu. A vi? Vi hapsite još, bijete još, napadate dalje bez milosti, srama i trenutka stida.

Ne gledate narod u oči. Ne odgovarate na pozive majki koje ne znaju gde su im deca. Ne reagujete na dokumente, snimke, svedočenja. Ne slušate ni akademike ni radnike, ni đake ni penzionere, ni studente ni seljake. Na svaku reč odgovarate pendrekom. Na svaki protest odgovarate batinašima u civilu. Na svaki zahtev – ćutanjem ili montažom. Ovo više nije vlast, ovo je strah u sistemu. Strah od mladih, strah od mase, strah od pravde. I baš zato, mi ne odustajemo.

Ovo nije borba za jedan zakon. Ni za jedan grad. Ni za jednu generaciju. Ovo je borba za dušu Srbije. Za pravo da ne živimo kao taoci laži, kao statisti u rijalitiju vlasti, kao publika u sopstvenom poniženju. Ovo je borba da se nasilje više ne normalizuje, da se neguje istina, da prestane ponižavanje inteligencije i morala. Ovo je borba za budućnost koju nećete pisati vi.

I nemojte više govoriti da smo mi radikali, da smo strani plaćenici, da smo mali broj. Videli ste 28. juna – nismo mali. Vidite danas, vidite ove kolone, vidite ove blokade, vidite ova lica – nismo strani. A ako smo radikalni, radikalni smo u ljubavi prema svojoj zemlji, u veri da je moguće drugačije, u odlučnosti da budemo generacija koja ne pristaje. Pišite svoje izveštaje, lažirajte brojke, hapsite nam komšije, pravite paralelnu stvarnost na ekranima. Ali narod pamti. Istorija pamti. I u ovoj istoriji, nećete vi biti junaci. U ovoj istoriji, zapisivaće se imena onih koji su se digli kad je izgledalo nemoguće, koji su rekli „ne“ kad je sve bilo pod kontrolom, koji su branili čast kad je država ćutala.

Dok vam ovo pišemo, Srbija stoji. Iako vi hoćete da je ućutkate, da je saterate, da je razbijete – ona stoji. Stoji ponosno, uspravno, mladićki, studentski, radnički, seljački. Stoji i neće nazad.

Jer ovo je ta generacija. I mi ne idemo kući.

Na Vidovdan smo upalili semafor jedne generacije. Generacije koja ne želi da bude slepa, gluva i nema. Koja ne pristaje da joj Bezbednosno-informativna agencija piše biografije, da joj tužilaštvo namešta optužnice, da joj policija određuje šta će misliti, govoriti i sanjati. Generacije koja zna da ova zemlja zaslužuje bolje. Zeleno svetlo je upaljeno za sve nas koji se nismo sklonili. Za sve koji su ostali na Slaviji i ćutali 16 minuta za svu tugu koja nas je zatekla. Za profesore koji su stali uz nas. Za roditelje koji su nas izveli na put, a sada nas traže po stanicama policije.

S jedne strane, to svetlo tumači se kao signal za pokretanje – ne fizičko, već društveno, političko i moralno. Kao poruka da pasivnost više nije prihvatljiva i da se, uprkos strahu i represiji, mora reagovati. S druge strane, predstavlja i razgraničenje – crvena svetla i nasilne metode pripadaju onima koji pokušavaju da zaustave dijalog i uguše otpor. Zeleno je znak za život, za promenu, za budućnost. To zeleno svetlo koje smo dali nije naredba – to je poziv. Poziv svima da ne pređu pored nepravde kao da je nije bilo. Da ne spuste pogled pred nasiljem. Da ne veruju lažima samo zato što su lepo upakovane u Dnevnik u osam.

Dok pišemo, ne znamo koliko će nas ostati. Ali znamo jedno: kad jednom upališ zeleno svetlo, ne vraćaš se unazad. Ako nas ne bude u amfiteatrima, bićemo u parku. Ako nas ne bude u redakcijama, bićemo na pločniku. Ako nas ne bude na fakultetima, bićemo ispod svake zastave koju smo branili. Ako nas ne bude u ovom tekstu, neko će ga pročitati naglas.

I opet će stati ispod semafora. I opet će reći: vreme je.

Studentski glas (Izvor: Radar.rs)