Prošle godine sam, na svoje iznenađenje, bila gošća emisije na televiziji Happy. Pristala sam jer je najavljena tema bila iz oblasti medicine – mojeg poziva. Nisam znala ko su ostali gosti, niti da će fokus emisije preći iz medicine u nešto sasvim drugo.

U studiju me dočekuje bivša ministarka zdravlja, dr Danica Grujičić. Počinje izlaganje o planovima – o umrežavanju ustanova, modernim softverima, mobilnim ambulantama, racionalnijem sistemu. Sve to zvuči utopijski. I sve to zvuči kao da se desilo – ali se nije. A imala je mandat. Imala je priliku. Pa ipak, većinu toga nije sprovela u delo.

Zašto?

“Zato što nije mogla”, rekao bi neko u njenoj odbrani. Ali to nije rekla ona. A ni predsednik.

Jer upravo predsednik je, po njenim rečima, bio taj koji joj je “lično rekao da lekara ima – i to na birou, koliko god hoćete.”

U tom trenutku, nisam mogla da ćutim. Iako je emisija išla uživo, i iako sam želela da sačuvam dostojanstvo dijaloga, morala sam da pitam: “A gde su ti lekari? Kod nas ih nema.”

Jer za razliku od papira i statistike, stvarnost je sledeća: mi već pet godina nemamo nijednog slobodnog lekara. Mi, koji smo regionalni centar Srema. Mi, koji radimo u uslovima stalnog deficita, prilagođavamo se, snalazimo, gasimo požare kad god sistem zakaže.

Odgovor koji sam dobila bio je drzak, lakonski i gotovo podsmešljiv: “Pa ima ih na birou.”

Da li je predsednik proverio te podatke lično? Ili mu ih je neko dostavio po političkom ukusu?

U tom trenutku, emitovane su reklame. Kad se istina približi suviše blizu, najbolje je – prekinuti program.

Danas, godinu dana kasnije, ponovo se suočavamo sa posledicama tog istog pristupa. U Čačku, zbog potencijalne opasnosti u novootvorenom tunelu, odlučeno je da tamo dežuraju medicinske ekipe. Dve medicinske sestre su se prijavile – „dobrovoljno“. I to neplaćeno. Nijedan lekar. Šta da kažem – baš čudno.

Nezvanične informacije govore da je ponuđena naknada 1000 dinara po satu za tehničare, 2000 za lekare. Ako je i tačno – nije dovoljno da pokrije ni vrednost odgovornosti koju takva dužnost nosi.

Pitanje više nije koliko će lekara ostati u Srbiji. Pitanje je – koliko nas mora da ode da bi neko u vrhu prestao da veruje u sopstvenu propagandu?

Dokle predsednik ove zemlje misli da može da potcenjuje zdravstvo i prosvetu – dva temelja svake ozbiljne države? Dokle će nas ubeđivati da živimo u funkcionalnom sistemu, dok u realnosti lečimo sistemske rane flasterima?

A svi ti kvazi-analitičari koji se niču iz senke, kvazi-stratezi, kvazi-patriote – naučili su da ponavljaju fraze. Ali kad treba da prepoznaju odgovornost, tada nastaje tišina.

Zato ovu kolumnu ne završavam retorički. Već pozivom na odgovornost. Jer neko mora da kaže – ovo više nije održivo.

I kraj dolazi.

dr Svetlana Cvijanović