Dokumenta koja su ovih dana došla do mene unose snažan potres u dosadašnje shvatanje srpske političke scene 90-ih godina. Reč je o materijalu koji kombinuje analitički biografski narativ sa više od 300 stranica autentičnih, tajno snimljenih transkripata privatnih razgovora Slobodana Miloševića. Ova dokumenta pružaju dubinski i dokumentovano potkrepljen uvid u unutrašnje mehanizme vlasti jednog od najkontroverznijih lidera postjugoslovenskog prostora.

Transkripti iz senke

Posebnu vrednost čine prisluškivani razgovori iz perioda 1995–1998, koje je hrvatska vojna obaveštajna služba tajno zabeležila. U njima se jasno ocrtava:

stvarni Miloševićev odnos prema miru i ratu,

njegovo razmišljanje tokom i nakon operacije „Oluja“,

unutrašnji konflikti u vrhu režima,

način na koji su vođene političke i vojne kalkulacije u najkritičnijim trenucima.

Ovi transkripti nisu fikcija, niti naknadna interpretacija – reč je o primarnom izvoru, do sada uglavnom nedostupnom široj javnosti.

Politička anatomija bez milosti

Dokumenta nemaju ideološke rukavice.

Ona služe kao hladni skalpel za seciranje političkih manevara kroz prizmu fakata, a ne mitova. Otkrivaju:

kako je zaista funkcionisala srpska politička elita,

koji su bili pravi motivi iza ključnih odluka,

zašto su mnoge šanse za mir bile svesno i namerno propuštene,

i kako su mediji korišćeni kao oružje za kreiranje paralelne stvarnosti.

Savezništva u senci: država i SPC

Jedan od najpotresnijih segmenata jeste razotkrivanje mračnih hodnika saradnje između državnog aparata i Srpske pravoslavne crkve. Transkripti ukazuju na sinhronizovane napore između vlasti i verskih struktura u oblikovanju nacionalne ideologije, homogenizaciji stanovništva i opravdavanju političkih i vojnih akcija. SPC nije bila samo pasivni posmatrač – u mnogim slučajevima, bila je aktivni saučesnik u legitimisanju odluka koje su imale razorne posledice po region.

Istorija bez šminke

Ova dokumenta predstavljaju hirurški preciznu rekonstrukciju političke moći, straha i manipulacije – izvedenu na osnovu najpouzdanijih mogućih izvora: prisluškivanih reči samog vođe i njegovog najužeg kruga.

U vremenu kada se istina o ratovima 90-ih često relativizuje ili gubi u nacionalnim narativima, ovakva svedočanstva predstavljaju nužan korektiv. Ona ne nude utješne verzije prošlosti – već brutalnu realnost, dokumentovanu rečima onih koji su je oblikovali.

Bojan Jovanović