Studentski protesti u Srbiji su viši nivo igrice života na kojem mi matorci niti jesmo niti smo bili, koji, zarobljeni u kavezu svog znanja i iskustva koje tako posesivno obogotvoravamo, sputani svojim sebičnjačkim interesima, ili ne razumijemo ili nećemo da razumijemo. Uporno hoćemo da studentima navučemo naše čizme i da ih uguramo u našu prtinu. Naš život, uveliko istrošen ili pri kraju, kalemimo na mladicu njihovog života.
Srbija, prožeta protestima studenata i drugih građana, jedna je velika pijaca. Na njenim tezgama je svakojakih đakonija: političkih, ideoloških, duhovnih, kulturoloških… Isto tako i pod tezgama, od obavještajnih do kriminalnih. Voda je uzburkana i zamućena i mnogi u njoj love.
Kao što na zelenoj pijaci ima za svačiji džep, tako na ovoj ima za svačiji vrjednosni sistem života: od satanskog, preko demokratskog, do jevanđeljskog. Ali, mi matori brižnici i kibiceri na njoj ne tražimo ono što nam odgovara, nego ono što nam ne odgovara i onda nam čitava pijaca ne valja jer – na njoj ima i onoga što nam ne odgovara.
Na studentske proteste projektujemo svoje iskustvo i svoje poimanje stvarnosti. Gledamo ih kroz periskop svoje političke pripadnosti, svojih ambicija, svoje vokacije, svoje koristi, svojih ideoloških i duhovnih odrednica…, svojih podjela, nadgornjavanja, prepirki, prepucavanja, pa i svađa. I hoćemo njima da upodobimo ove tek procvale ljude. Uporno ih vučemo na nivo života naše pameti, koja nije pamet nivoa života na koji se ova mladež koju vidimo na ulicama uspinje. Uporno se hvatamo za njihove noge, ali ne da bi nas oni uzvukli na svoj nivo poimanja života, nego da bismo ih svukli na naš. Naš kratki preostali život uvlačiimo u njihov dugi. A oni neće tegobu života uzraslu na pravilima društvene prakse koju smo mi uspostavili, neće tjeskobu naših lobanja.
Nije osnovno pitanje ko stoji iza studentskih protesta u Srbiji, nego zbog čega je do njih došlo. Naravno, pogibija petnaestoro ljudi kada se na njih srušila nadstrešnica željezničke stanice u Novom Sadu uzrok je ovim protestima taman onoliko koliko je atentat u Sarajevu na Vidovdan 1914. godine bio uzrok Velikom ratu.
Po elementima protektorata i kolonijalnog funkcionisanja, današnja Srbija ne razlikuje se značajno od većine zemalja u njenoj bližoj i daljoj okolini. Ono što je čini posebnom je „harizma“ njenog Vođe koja je uspostavljena na sinergiji fiktivnog rodoljublja i realne korupcije. Srbija danas je formalno suverena, formalno ustavna i formalno demokratska neformalna autokratija.
Vođa je skupštinska većina, on je Vlada, tužilaštvo, sudstvo… On dovodi invenstitore, gradi puteve, sportske stadione, organizuje Svjetsku izložbu (EXSPO)… On spašava djecu iz sniježnih nameta, daje penzije, plate… On se ne skida sa medija, ne spava, ne odmara, brine i voli Srbiju. On upravlja Srbijom kao da mu je babo u koferu donio iz Ćipurića. Vođa je Srbiju usvojio. Srbija je – on.
Srbija ima dva ustava: formalni, koji je izglasan u Skupštini, i neformalni koji je, u stvari, Vođina volja. Prvi je fikus i u Ustavnom sudu; drugi je životan.
Vođa je poslastica za evroatlantske upravitelje državama u koje spada u Srbija. On im je – ljubi ga majka. Ako ne moraju, a gledaju da ne moraju, oni neće da se bakću glomaznim sistemima upravljanja državom da bi u njoj sproveli svoje interese. Sprovode ih servilnošću Vođe. To im dođe kao laganica u mešetarenju.
Vođa podupirače koji ga drži na vlasti obezbjeđuje servilnošću – servilnošću njemu onih koji su mu potčinjeni, i svojom servilnošću onima kojima je potčinjen. Ova podrška se prišrafljuje tako što Vođa uspe u jasle: po šaku onima koji su mu servilni i po jagnje, a kad je to nedovoljno i vola onima kojima je servilan. Jagnje, pa i vo, pripadne i domaćim vucima koji su mu servilni. Tako je cijena rekonstrukcije željezničke stanice u Novom Sadu narasla sa 3 na 16 miliona evra. Tako je Vođa „izgradio hram Svetog Save u Beogradu“.
U Srbiji novac oplođuju kriminalci. Oni ne plaćaju porez državi. Oni porez plaćaju kriminalcima višeg ranga, sve do vrha hijerarhije.
Zato Vođa uzima kredite. Slično kao što u Americi dolaze do novca tako što ga štampaju, on do njega dolazi tako što uzima kredite, s tim što Amerikancima ne treba pokriće za odštampani novac a Vođi=Srbiji i te kako trebaju garancije za kredite koje uzima. Ni Tito nije uzimao kredite da bi ih on vraćao, pa ni Vođa ih ne uzima da bi ih on vraćao, s tim što je Tito taj novac dobrim dijelom ulagao u privredu, a Vođa ga ulaže u korupciju i na račune vladajuće bulumente, vidljive i nevidljive. Ove Vođine kredite vraćaće oni koji su upravo ustali u pobunu protiv njegovog sistema praktične društvene organizacije. I njihova djeca… Ako ne budu imali novca, ove kredite vraćaće resursima.
Vođa je Srbiju oštro podijelio: na svoje fanove, što voljne što nevoljne, i svoje protivnike, štoviše neprijatelje. Ovi prvi kusaju sve što im Vođa poturi pod nos, s blanko povjerenjem u njegovo moralno i psihičko zdravlje, a ovi drugi su se razdijelili na one kojima je u aktuelnom otporu Vođi najvažnije ko će umjesto njega i njegovih doći na vlast i one kojima je najvažnije ko će sa vlasti u Srbiji saći. U prvoj kategoriji svojih protivnika Vođa vidi priliku za produženje roka svog trajanja i pumpa ih strahom od „obojene revolucije“ koju, toliko puta već viđeno, organizuju zapadnjačke službe, upravo oni koji su Vođu doveli na vlast i sve vrijeme, pa i sada, na vlasti ga održavaju. Drugu kategoriju protivnika satire maljem svojih medija.
Vođino vladanje Srbijom je svojevrsni igrokaz ilustrovan lakrdijama, kao što je ona nedavna u Skupštini koju je izvela opozicija uz sadejstvo režima, ili ona podrške Kurtiju u Banjskoj, ili ova u Pionirskom parku… Političkom scenom Srbije upravljaju „briselska vlast i briselska opozicija“, kako to reče mudri Hristov pastir Darko Đogo.
Studentski protesti su buknuli kada na ljudskom vidiku više nije bilo nade da u srpskom narodu ima potencijala za otpor Vođinom samovlašću. Oni su, kao što su bile i litije u Crnoj Gori – čudo Božije. Čak i imaju elemente crnogorskih litija, s osnovnom razlikom što ne samo da ih ne predvodi Crkva nego naprotiv.
Crkva, koja sobom prožima sve nivoe života, pa i nadnivoa „budućeg vijeka“, na svom srpskom pomjesnom ustrojstvu uporno se drži nivoa svoje nauke i svojih hijerarijskih autoriteta. Drži se struke i znanja, stečenog znanja i stručnosti koju ono determiniše. Sa Bogom pod miškom i na usnama, čvrsto se drži vrijednosti zemaljskog života i vrijednosti koje su na njima uspostavljene. Živi po zakonima tvorevine koje ona uspostavlja, držeći Tvorca zakatančenog u nauku. Živi u mekim haljinama stečenog znanja, odričući se trnovog vijenca kojim se znanje otkriva. Slavi Boga riječima, hodeći za mamonom djelima. Propovijeda nivo života na kojem su Sveti Oci, a živi prizemni.
Ako hoće zemaljsku budućnost, Crkva mora za mladima, da im ponudi Gospoda, upravo onog koji je tri godine, hodeći zemljom u tijelu, propovijedao nama ljudima. Ne da im ga nameće, nego da im ga ponudi. Dakle, jevanđeljskog Gospoda, onog koji je u Svetom pričešću i čija je ruka nad svakim čovjekom, na slobodu mu da li će da je se prihvati, ne ovog modeliranog našim učenjem i falsifikovanog našim lagodnim životom. Gospod im je dao ličnosnu slobodu i samo kroz nju Ga mogu prihvatiti, ne ni našim licemjerjem ni rimokatoličkim prozelitizmom. Za svoju socijalnu slobodu oni su se već pobrinuli. Mi im samo kačimo tegove na život koji im predstoji. Mi smo ti tegovi.
Možda studentski protesti u Srbiji i propadnu, kao seljačka buna u istoriji. Ali je sasvim izvjesno da će izroditi novu političku snagu koja će izroditi novu političku elitu. Obrisi te političke snage se naziru. Ona će suštastveno biti oprečna sadašnjoj koja je na vlasti – biće uspostavljena na zdravom biću srpskog naroda, za razliku od sadašnje koja je uspostavljena na njegovom bolesnom tkivu.
Sada je na svakom Srbinu da svojim odnosom prema studentima koji protestuju izmjeri sebe, od svoje etičnosti do svoje pripadnosti Hristu, da izmjeri svoju ličnosnu slobodu.
Protojerej Jovan Plamenac
