Kragujevac. Petak, 14.02.2025.

Veče pred dolazak studenata iz cele Srbije na Trg slobode.

Novi Pazar, Užice, Čačak, Kraljevo, Gornji Milanovac, Kosovska Mitrovica, Niš, Beograd, Novi Sad, Subotica ispratili su svoje studente na put slobode i oslobađanja. Oslobađanja od straha, nasilja i korupcije.

Dok stojimo na ulicii, u nepreglednoj masi naroda, razmišljamo o tim mladim ljudima koji peške idu preko Topole, Aranđelovca, Čumića, Knića, Dragobraće, Mrčajevca, Aleksinca, Ćićevca, Dragocveta, Donje i Gornje Sabante i mnogih drugih mesta.

  • Šta misliš, koliko njih nikada nije pešačilo duže od 10 km?
  • Verovatno samo mali broj njih ima iskustva u dužim šetnjama.
  • Narod izlazi na ulice, pozdravlja, maše, dočekuje, grli. Odakle tolike emocije? Odakle tolika pažnja, ljubav, sreća?
  • Kada nečega nema decenijama, kada je potisnuto i zaboravljeno, kada se na silu otima od ljudi ono što im treba, što ih oplemenjava i ispunjava – onda se dešavaju ovakve epske scene. Otuđen od naroda, bez sluha za muku i patnju, režim je potpuno promašio život. Niti vidi, niti čuje. Tretiraju ljude kao stoku. Kao zatočenike njihovih ličnih histerija i frustracija. Sejali su strah i neizvesnost.

A ljudska priroda ne može da se promeni. Ljudi žele slogu i zajedništvo. Solidarnost i pažnju. Sreću. Sve to je ovaj naš narod video u studentima. A studenti su postali simbol ideala pravde i rodoljublja. To osećanje naš narod ima duboko ukorenjeno u sebi. Pa kad studentska kolona naiđe putem preko sela u kome decenijama težaci i domaćini brinu ima li smisla sva ta njihova muka i lična patnja, onda se susreće nada da sve nije izgubljeno i volja da se istraje; susreću se stara muka i mladi žar; susreću se izgubljeni snovi i novi život; plemenite duše sa ožiljcima i nebeske duše; teška nametnuta prošlost i svetla željena budućnost.

Ljudi svojim očima svedoče vaskrsenje dobrote i blagosti. Kroz suze ozdravljujemo i kroz suze se pročišćavamo. Ali, šta god rekli, ne može se opisati veličina ovih epskih scena. Zašto smo mi inače ovde u Kragujevcu i stojimo na ulici već 3 sata?

  • Da ih vidimo?
  • Što?
  • Kako što? Pa ovo ne bih propustila ni za šta na svetu. To su naši hodočasnici svetlosti. Svojim hodočašćem odagone tamu i vraćaju život ovoj posrnuloj i duboko nesrećnoj zemlji. Bar je to bila dok se oni nisu pojavili. Želim da osetim tu energiju, želim da dodirnem tu atmosferu optimizma. Potrebni su mi dani radosti. Dani u kojima verujem, dani u kojima sanjam i smejem se. Želim da živim… Želim da sam srećna. Zato sam ovde. Uzbuđena sam. Hoćemo li ih videti? Sa koje strane dolaze? Bože, kako je sve ovo nestvarno, a ipak postoji. Neobjašnjivo i uzvišeno.
  • Dolaziće iz pravca Lepeničkog bulevara. Hoćeš da priđemo bliže?
  • Hoću. Želim da im vidim lica. Da ih zapamtim, da im mahnem. Da me čuju kad im poželim pobedu i svu sreću. Kad viknem: „Bravo deco!“ Hajdemo na drugu stranu.
  • Prolazimo kroz masu. Sve je teže da se krećemo zajedno. Velika je gužva. Sa svih strana su zvuci pištaljki, truba, uzvikivanja: „Pumpaj, pumpaj!“ Ljudi su srećni. Radost je u vazduhu iznad Trga slobode u Kragujevcu. Deca na ramenima roditelja ili pored njih, mašu zastavicama Srbije, viču „Studenti, studenti…!“ Ljudi tapšu, dočekuju bicikliste, maratonce, ljude iz drugih gradova.

Idemo prema gradskoj kući. Tamo je špalir od ulice pa sve do zgrade skupštine grada. Stajemo na jednom mestu gde mislimo da ćemo biti najbliže studentskoj koloni i da ćemo moći dobro da ih vidimo.

  • Četiri dana pešačenja po ovom mrazu i lapavici. A za ove junake iz Niša, nemam reči. Mislila sam da će dobar deo njih da odustane. Zamisli niko nije odustao. Pa kako je to moguće, u koloni ima i dosta devojaka? Odakle im snaga?
  • Imaju snagu, jer imaju volju da istraju. Želju da se promeni život. Veru u ispravnost toga što rade. Zaista su fantastični.
  • Najviše me oduševila njihova zrelost. Stavovi, razmišljanja. Taj osećaj da rade zajedno. Da brinu za svakog pojedinca. Šta reći – mladost sa druge planete.
  • Jeste, u pravu si. Nadmašili su mnoge generacije svojim ponašanjem. Mislio sam da više niko ne voli ovu zemlju. 
  • Znaš šta, sviđa mi se bre što nose srpske zastave. Kažu da su naši najbolji preci izginuli do kraja Prvog svetskog rata. Ova generacija kao da je njihova reinkarnacija. Smerni i postojani. Skromni pobednici.
  • Eno ih!
  • Gde? Ne vidim. A, da! Eno zastave mašinaca „Mašinci protiv mašinerije“. „Bravo decooo! Bravooo! Bravooo lepote naše!“

Aplaudiramo, glasno ih pozdravljamo. Grudi su male za nalet emocija. Zato su tu oči koje svojim suzama pokazuju da smo preplavljeni najlepšim osećanjima. Jedna od studentkinja iz kolone obraća se svima preko megafona. Nikome određeno. Svima koji su oko nje, svakoj živoj duši na Trgu:

  • „Ovde je pre 190 godina napisan prvi naš ustav. Sretenjski ustav! Tada je srpski narod  ukinuo ropstvo! Danas pišemo novi Ustav. Isto Sretenjski. Naš narod sreće se ponovo na ovom istorijskom mestu. Tu smo da sada ukinemo nepravdu!“

Ostao sam potpuno zapljusnut tim rečima. Ogroman broj ljudi je bio i sutra u Kragujevcu na Sretenje. Više od stotinu hiljada duša. Petnaest sati je trajala blokada i manifestacija nove srpske kultorološke svesti. A u glavi mi je odzvanjala ta rečenica – da danas pišemo novi Sretenjski Ustav – da bi ukinuli nepravdu.

Iako nastala u vremenima gde su letele glave kao od šale, u Miletinoj buni nije ispaljen ni jedan metak. Autokrata Miloš Obrenović se uplašio siline bune pa je pristao na sve zahteve.

I u današnje vreme lete glave kao od šale, a u Studentskoj buni ljudi se oslobađaju straha. Nema nasilja. Razum i odlučnost. Zahteva se pravda.

Ako se istorija ponavlja vreme je da to bude sad.

Miodrag Gavrilović