Ne znaš ti moju planinu.
Srbonikla sva.
Nevestica i udovica.
Noću sva od svitaca i svetaca, sva ko manastir.
Bože, taj mir…
Nemiri su tu dolazili da odmore.
U mirisu zove i zukvi, u krilo bukvi.
Koliko sam od tog mraka naučio…
Nikada se nisam plašio tmine, ni one najgušće.
Ni onih noći kad se posvade nebo i zemlja pa se dohvate za guše i oči…
Neko bi proplakao takvu noć, al ja nisam hteo za inat!
Srboniklo dete, ljutnem se na bukve kad se poviju i leskovinu kad kljune do zemlje!

Diž te se, bre, seme ste junaka, trk na međe da ne pređe onaj…
Rogati, kako ko?!
Baba je za takvih noći govorila: “Đavoli se žene”, a na Srboniklo u svatove neće, vala!
Ne u naše kamenjare, serdare stare.
Ljuti krš dušmanu, a pitomina Srbinu.
Potpališ kamen a on tinja i miriše ko tamjan.
Samelješ ga u pogaču.
Staviš na ranu da zaceli.
Daruješ ga na babine, ko dukat.
Ništa ko kamen ne rađa. Ni zemlja, ni nebo.
Suzama ga je Srbin uzorao pa šta god na njega da poseješ- rodiće!
Šta su samo othranile kamene žetve…
Gledao sam kad kamen rađa. Kad se svici uzvrte pa sveci jurnu na mobu, a potoci uzjogune da jave, probude konje, probude brave…
Dovuče se ponekad i đavo, pijan iz onih svatova, al ne dođe po svoje jer nema tu ništa za njega, Srboniklo sve!
Zaludu kuša – srpska duša je to, Božija od kad prodiše!
Naljuti se, otpije iz hadske čuture, opsuje drsko…pa kad mu se stušti baba i ošine kikama: “Mrš, nesoju, ovo je SRPSKO!”
Isprate ga bravi sve rogovima u guzicu.
Otrče konji po zoru, basta joj da je ko najlepšu mladu dovedu na planinu.
Najlepši konji – planinski deveri, a zora… iz dičnih srpskih kuća s mora, patnja najboljih guslara, žudnja zdravičara, prva ljubav detinja…
Jevanđeljsko svanuće više kamene kuće i katuna.
Strči se sunce iz kumovske kuće, stane zadihano pred babu a ona se povije, poljubi ga u teme, daruje priganicama i sirom, pa vrati na nebo.
Probude se šporeti i sulundari, protegnu raspeća, za Srbina vazda trebaju broj veća…
Odu svici na počinak.
Sveci otkuju kose, pa pođu niz livade…
Srboniklo sve, buja, peva, lista – gora psaltira i akatista.
Sedne Gospod s đedom da se razgovore.
Savetuju se starine, pa i kad se ljutnu jedan na drugog i kao posvade, ne znaš ti ljubavi te i takvog kumstva.
Srbina s Gospodom.
Tako ti je na mojoj planini – Srboniklo sve!
Sve što nemam ne treba mi, što imam dovoljno je,
i sve u taj goli kamen stane.
Moj kamene, brate, igumane!
Mihailo Medenica