Bez najave institucijama, mimo zakonom propisanih procedura i van svakog demokratskog okvira, u selu Gornje Zaostro kod Berana postavljen je spomenik Pavlu Đurišiću – četničkom komandantu iz Drugog svjetskog rata, zloglasnom po saradnji s okupatorima i masakrima nad civilima.
Đurišić nije heroj. On je oličenje jedne ideologije koja je u crno zavila narode ovog prostora – ideologije etničkog čišćenja, osvete i fašistoidnog nacionalizma. Njegove jedinice su odgovorne za smrt hiljada nedužnih ljudi – žena, djece i staraca – u Sandžaku, Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. U svojim sopstvenim izveštajima priznaje učešće u pokoljima. Ne postoji moralna dilema oko njegovog nasleđa – ono je zločinačko.
Ono što danas zabrinjava više od samog spomenika jeste infrastruktura mržnje koja ga omogućava. Uloga Srpske pravoslavne crkve u ovom procesu nije ni marginalna ni pasivna. Naprotiv – SPC je decenijama unazad služila kao produžena ruka velikosrpske mitomanije u Crnoj Gori, a često i kao ideološki pokrovitelj revizionizma, negiranja zločina i veličanja krvave prošlosti. Nije retkost da se u portama crkava održavaju pomeni ratnim zločincima, da se blagosiljaju četnička okupljanja i da se hramovi koriste kao pozornica za političke poruke koje negiraju temeljne vrijednosti savremenog društva.
Ovo nije pitanje vere, već zloupotrebe vere. Ovo nije sukob identiteta, već borba protiv sistematskog preoblikovanja istine zarad političkih ciljeva.
Divljanje hordi zla koje danas podižu spomenike zločincima nije samo istorijska sramota – to je i poruka. Poruka da je nacionalizam spreman da pregazi istinu, pravdu i ljudskost, ukoliko mu to dozvolimo.
Ako ćutimo pred ovakvim činovima, ako se pomirimo sa lažima koje se uklesuju u kamen i krst, onda pristajemo na budućnost oblikovanu po meri mržnje. A tada nijedna institucija, nijedna vera i nijedna nacija neće biti sigurna.
Bojan Jovanović
