Nije osnovno pitanje ko stoji iza studentskih protesta u Srbiji, nego zbog čega je do njih došlo. Protesti su buknuli kada na ljudskom vidiku više nije bilo nade da u srpskom narodu ima potencijala za otpor Vođinom (Vučićevom) samovlašću. Oni su, kao što su bile i litije u Crnoj Gori – čudo Božije, s osnovnom razlikom što ne samo da ih ne predvodi Crkva, nego, naprotiv.
Studentski protesti u Srbiji su viši nivo igrice života na kojem mi matorci niti jesmo, niti smo bili, koji – zarobljeni u kavezu svog znanja i iskustva koje tako posesivno obogotvoravamo, sputani svojim sebičnjačkim interesima – ili ne razumijemo ili nećemo da razumijemo.
Naravno, pogibija šesnaestoro ljudi kada se na njih srušila nadstrešnica željezničke stanice u Novom Sadu uzrok je ovim protestima taman onoliko koliko je atentat u Sarajevu na Vidovdan 1914. godine bio uzrok Velikom ratu.
Po elementima protektorata i kolonijalnog funkcionisanja, današnja Srbija ne razlikuje se značajno od većine zemalja u njenoj bližoj i daljoj okolini. Ono što je čini posebnom je harizma njenog Vođe koja je uspostavljena na sinergiji fiktivnog rodoljublja i realne korupcij
“Vođa” je skupštinska većina, on je Vlada, tužilaštvo, sudstvo… On dovodi investitore, gradi puteve, sportske stadione, organizuje Svjetsku izložbu (EXPO)… On spašava djecu iz sniježnih nameta, daje penzije, plate… On se ne skida sa medija, ne spava, ne odmara, brine i voli Srbiju. On upravlja Srbijom kao da mu je babo u koferu donio iz Ćipurića. Vođa je Srbiju usvojio. Srbija je – on.
Srbija ima dva ustava: formalni, koji je izglasan u Skupštini, i neformalni koji je, u stvari, Vođina volja. Prvi je fikus i u Ustavnom sudu; drugi je životan.
Vođa je poslastica za evroatlantske upravitelje državama u koje spada u Srbija. On im je – ljubi ga majka. Ako ne moraju, a gledaju da ne moraju, oni neće da se bakću glomaznim sistemima upravljanja državom, da bi u njoj sproveli svoje interese. Sprovode ih servilnošću Vođe. To im dođe kao laganica u mešetarenju.
Vođa je Srbiju oštro podijelio: na svoje fanove, što voljne što nevoljne, i svoje protivnike, štoviše – neprijatelje. Ovi prvi kusaju sve što im Vođa poturi pod nos, s blanko povjerenjem u njegovo moralno i psihičko zdravlje, a ovi drugi su se razdijelili na one kojima je u aktuelnom otporu Vođi najvažnije ko će umjesto njega i njegovih doći na vlast, i na one kojima je najvažnije ko će sa vlasti u Srbiji saći.
U prvoj kategoriji svojih protivnika Vođa vidi priliku za produženje roka svog trajanja i pumpa ih strahom od „obojene revolucije“ koju, toliko puta već viđeno, organizuju zapadnjačke službe, upravo oni koji su Vođu doveli na vlast i sve vrijeme, pa i sada, na vlasti ga održavaju.
Drugu kategoriju protivnika satire maljem svojih medija.
Vođino vladanje Srbijom je svojevrsni igrokaz ilustrovan lakrdijama, kao što je ona nedavna u Skupštini koju je izvela opozicija uz sadejstvo režima, ili ona podrške (Albinu) Kurtiju u Banjskoj, ili ova u Pionirskom parku… Političkom scenom Srbije upravljaju „briselska vlast i briselska opozicija“, kako to reče mudri Hristov pastir Darko Đogo – tvrdi Plamenac.
Ako hoće zemaljsku budućnost, Crkva mora za mladima, da im ponudi Gospoda, upravo onog koji je tri godine, hodeći zemljom u tijelu, propovijedao nama ljudima. Ne da im ga nameće, nego da im ga ponudi.
Možda studentski protesti u Srbiji i propadnu, kao Seljačka buna u istoriji. Ali je sasvim izvjesno da će izroditi novu političku snagu, koja će izroditi novu političku elitu. Obrisi te političke snage se naziru. Ona će suštastveno biti oprečna sadašnjoj koja je na vlasti – biće uspostavljena na zdravom biću srpskog naroda, za razliku od sadašnje koja je uspostavljena na njenom bolesnom tkivu.
Protojerej Jovan Plamenac (Izvor: Pobjeda.me)
FOTO: Crkvena opština Bar
