Prezirete ovu divnu decu jer su sve što vi niste i nemate hrabrosti da budete!

Deca su gorostasi, ikonopisana, koračaju držeći se za nebo, a nebo za njima polako, istim korakom.

Vi neizlečivo bolujete od jugoslovenstva a deca su ozdravila srpstvom i ozdravila srpstvo!

Prezirete ih jer za vama ni u prašini neće ostati trag, a za njima će u kamenu!

Juče ste ušli u crkve i manastire, a ona su već bila tamo…

Ušli ste da zakitite ikone ko šatorski orkestar, niste razlikovali kivote od kožnih mantila u koje ste srasli, mošto su za vas bile u Kući cveća, i dalje je to za vas najveća svetinja koliko god ljutito upirali prstom put nje…

Prezirete ovu predivnu decu zaprepašćeni kako nisu povukla na vas, već se odmetnula u rodoljublje ne trežaći ništa od njega za uzvrat!

Vole Srbiju jer je vole! Ne pitaju: “Koliko Srbije mogu da zahvatim?!”, no: “Koliko Srbiji mogu da dam!”

Glave i barjaci su im visoko, ponosito, a muda do zemlje!

Muda pred kojima treba da se poklonite…

Obojena revolucija, sikćete! Jeste, al obojena u: crveno, plavo i belo!

Obožena!

Prezirete ih jer su ono najbolje u nama iako smo mi ono najgore u njima.

Ne pevaju o Kosovu i Metohiji tek da bi pevala, no se sa svetinjom razgovaraju, i samo njih zaista razume!

Mi ćemo i sledeće godine: “Dogodine u Prizrenu”, a oni će zaista stići tamo!

Deca ne žele Srbiju po svojoj meri već sebe po meri Srbije, zbog toga ih tako silno prezirete!

Mi smo im ništa, oni su naši preci i potomci jednako, zaslužili smo da nas prećute…

Mihailo Medenica

Prezirete ovu blagoslovenu decu jer su ponela krst za sve nas, a vama je teško i sebe nositi, jer život je doživotna robija bez prava na pomilovanje kad ga živite na bunjištu lažući kako ustrčavate Kajmakčalane.

Zapamtite, odreknemo li se ove dece – njima nauditi nećemo, sebe ćemo ispisati iz rodoslova slave srpstva!

Oni bez nas mogu, za nama ne ostaje ništa, mi bez njih ne možemo – s njima nebo ide u korak!

Nose ikone – ikone nose njih, a vi sebe ko kaznu, pravovernici bezverja!

Mihailo Medenica