Na početku bih želeo da se osvrnem na izjavu predsednice Narodne skupštine, gospođe Ane Brnabić, koja je prilikom obilaska Studentskog kulturnog centra izjavila da je zločin odlazak na nečiju privatnu adresu, pretnje i slične radnje.

Slažem se. Takvo ponašanje mora biti sankcionisano. Ali, gospođo Brnabić – zajebali su Vas. Ili Vam nisu rekli sve.

Jer kada je građanin uputio prijavu policiji za protivpravno lišavanje slobode, za pretnje i otimanje privatne imovine (čitaj: mobilnog telefona), dobio je odgovor iz tužilaštva koji glasi – “to nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti”. Odnosno, ako se ponovi, “slobodno se javite policiji”.

Samo niko nije objasnio: kako da se javim ako mi opet otmu telefon? Šaljem pismo golubom? Dimnim signalima? Ili preko onog praseta što trči livadom?

U jednoj maloj varoši, toliko maloj da se svi znaju, a svi ćute, odvija se scena dostojna Nušićeve pozornice.

Pripadnik državnog aparata, važan taman koliko da ga vojska ne salutira, ali i da ga komšija ne pita za mišljenje, vuče preko livade prase. Živo. Vrti repom. Prase, ne aparatčik.

Na drugom kraju livade – rodbina “odozgo”. Uvaženi gospodin, koji zna nekoga, koji zna onog, koji zna onog što zna nekog u Ministarstvu.

Zašto prase? Pa za urgenciju. Da se ne “izmakne stolica” nekome u sistemu. Da se ne zaturimo u fioku. Da papir koji miriše na narod ne završi u fiokama sa mirisom vlage.

To je naša valuta. Prase. Ne bitcoin, ne evro. Nego poluodrasla svinja sa vrpcom oko vrata. I ide direktno u sistem – bez čekanja, bez zakazivanja.

Crkva i prasad: sveta simfonija

Ali prase ne igra samo u politici. Igra i u crkvi. I to vrlo ozbiljnu ulogu.

Smrtni slučaj. Mlada osoba. Nije krštena. Sveštenik kategoričan: “ne smem da dođem na groblje. Pravila su pravila.”

Tuga, bol, očaj porodice – nedovoljni da pokrenu sistem.

Posle par dana ista situacija, samo što je nekrštena osoba stradala u sumnjivom mafijaškom obračunu. Roditelji moćni, puni ko brod.

Ali onda ulazi strategija Tri Praseta.

Rešenje: osveštaćemo grobno mesto. Malo kadionice, malo tamjana, i – mir Božji.

Popovi siti, a kasa zvoni.

Ni pričešće nije daleko od logike bureta sa prasećim pečenjem.

Prvo pitanje: “Jesi postio?”

Nisi?

Onda nisi dostojan. Doviđenja, i Gospod s tobom – ali iz daljine.

Drugi dan Božića, pečenje uveliko, svi mrsili – ali sada može. Zašto? Pa zato što buržuj ne mrsi dušu, već samo plati iskup. Hiljadarka, dve – i gle čuda – dostojan si Hrista.

U zemlji gde pravda zavisi od jagnjećeg zaponjka, gde se institucije pokreću na miris pečenja, a duhovnost meri po težini koverte, ostaje da se zapitamo:

Jesu li svi ti prasci koji preko livade idu, samo simbol onog što je prešlo nas?

Ili smo i mi već postali to prase, koje vode na poklon, na klanje, na izmirenje dugova koji nisu naši?

Đakon Bojan Jovanović