Crkva je bogočovječanska ustanova. Ona je i zemaljska i nebeska, materijalnog i nematerijalnog svijeta, i jedna joj je glava – Isus Hristos. Gospod Isus Hristos je ustanovio Crkvu i on njom upravlja, u materijalnom svijetu preko episkopata.
Crkva ovog svijeta ima svoj proklamovani i svoj realni život. Proklamovani život Crkve proističe iz Duhom Svetim nadahnutog Predanje i njenih dogmata. Realni život Crkve je život zajednice krštenih ljudi, od onih koji nakon krštenja i ne uđu u crkvu pa sve do patrijarha, koji biva određen njihovim vrlinama i njihovim slabostima.
Prema Ustavu SPC, „Srpska pravoslavna crkva je episkopalna; njena glavna administrativna podela je na eparhije, kako u crkvenojerarhijskom tako i u crkvenosamoupravnom pogledu.“ „Na čelu Srpske pravoslavne crkve je Patrijarh srpski, kao njen vrhovni poglavar.“ „Na čelu svake eparhije stoji eparhijski Arhijerej, kao njen neposredni poglavar.“
Iz kanonskog ustrojstva Pravoslavne crkve, dakle, proističe njena podjela po starješinstvu, njena hijerarhija, podjela na osnovi nadređenosti, odnosno podređenosti. Funkcionisanje svake hijerarhije zasnovano je na poslušnosti.
Pod pojmom „poslušnost“, načelno, podrazumijeva se potčinjavanje svoje volje volji drugoj čovjeka, volji zajednice definisane izvjesnim normama…, rječju, drugoj volji.
Poslušnost je jedna od hrišćanskih vrlina, u koje spadaju i: smirenost, smjernost, cjelomudrenost, milosrđe, zahvalnost, uzdržanje, nesticanje, rasuđivanje, trpeljivost, revnost… Najvećom hrišćanskom vrlinom smatra se ljubav.
Smislenost i funkcionalnost hrišćanske poslušnosti je u poslušnosti Bogu. Djelatna, istinska poslušnost Bogu, Tvorcu, sadrži sve vrline, od ljubavi pa nadalje. Ona je u savršenom jedinstvu sa povjerenjem u Boga. A povjerenje u Boga je ono što nazivamo vjerom.
Uobičajena predstava o poslušnosti u hijerarhiji je da onaj ko je nižeg ranga bude poslušan onome ko je višeg. Dakle, u Crkvi, laik bi trebalo da bude poslušan sveštenicima, oni episkopima, a oni patrijarhu, kao svom „vrhovnom poglavaru“. Patrijarh bi trebalo da bude poslušan i „glavi Crkve“ Gospodu Isusu Hristu. Na taj način bi čitava zemaljska Crkva bila poslušna svome vrhovnom starješini.
Tako bi trebalo da bude. A da li je zaista tako?
Da bi u Crkvi na ovaj način funkcionisala poslušnost Bogu, potrebno je da hijerarhijski lanac bude čvrsto uvezan. Bilo koja karika u njemu da popusti, one ispod nje se zajedno sa njom urušavaju.
Čovjek je „iskra za nebo stvorena, besmertnijem Bogom pomazana“, kaže Njegoš u „Luči mikrokozma“. Takvim ga je Tvorac bio predvidio, ali davši mu slobodu kao osnovno svojstvo njegovog ličnosnog bića on je postao „putnik kroz sopstvene slabosti“, on je „zapravo, u krizi od začeća“, kako kaže Vladeta Jerotić. Postao je „ka slabo živinče“, kako ustima vladike Danila reče Njegoš u „Gorskom vijencu“.
U realnom životu, čovjek je zatočenik svoje pale prirode. Njime vitlaju njegove slabosti, prvenstveno njegova sujeta i potreba za materijalnom ugodnošću. Tako je i na bilo kojoj karici crkvene hijerarhije.
Tako biva da čovjeku Bog obitava na usnama, dok mu se u srcu baškari Mamon. Tako biva da se čovjek drži Boga pričom, a djelima Mamona.
U građanskom društvu realnu moć predstavlja država, a njene instrumente funkcionisanja kontrolišu oni koji su na vlasti.
U demokratskim društvenim sistemima narod (građani) bira svoje političke predstavnike koji vrše vlast, koji upravljaju državom. Narod preko onih koje je izabrao (izglasao) vrši vlast. Tako je proklamovano. U stvarnosti, u realnom životu, oni koje je narod izabrao vladaju onima koji su ih izabrali. Demokratija, proklamovana kao vladavina naroda, u stvarnosti je vladavina narodom.
Umjesto da oni koji su na vlasti budu poslušni onima koji su ih na tu poziciju doveli, tok te poslušnosti usmjeren je tumbe: onima koji su na vlasti bivaju poslušni oni koji su ih doveli na tu poziciju. Ta poslušnost se, formalno, uspostavlja zakonima. A zakone pišu oni koji su na vlasti, u skladu sa svojim interesima.
Poslušnost onima koji su na vlasti biva uspostavljena i „finijim“ metodama nego što su zakoni – odricanjem poslušnika, zarad prizemnih koristi, od slobode koju je u trenutku svog začeća, učovječenja, dobio od Tvorca. To može biti i sindrom. Čine ga simptomi moralne, duhovne i karakterne slabosti. Njih, kolokvijalno, nazivaju „sendvičarima“.
Poslušnost onima u čijim rukama je vlast, biva i na visokom interesnom nivou, na primjer u slučaju privatizacije, poslovanja sa državnim preduzećima, pa sve do povlašćenog „prava“ na kriminal. To su visokokoruptivni odnosi onih koji su na vlasti i njihovih poslovnih poslušnika.
„Strah životu kalja obraz često“, kaže opet Njegoš ustima vladike Danila. I strah biva uzrokom poslušnosti onima koji imaju društvenu moć. I drugi su putevi poslušnosti onima koji su na vlasti. „Rajinski“, podanički mentalitet izrodio je širok spektar oblika poslušnosti.
U ovom, u suštini gospodarsko-robovskom odnosu čovjek je prema onome na društvenoj ljestvici višem od sebe ponizan, a prema onom nižem od sebe osion.
Ovaj odnos biva usložnjen kada su građani glasači izmanipulisani. A to je postalo pravilo: u predizbornoj kampanji, bezmalo, svi njeni učesnici sipaju „šarene laži“, obećavaju ono što glasači žele da čuju. Nakon izbora, od toga ne bude ništa. Štoviše, u postizbornim trgovinama pri formiranju vlasti, čija suština je ko će dobiti koje parče vlasti kroz formiranje vlade, ko će prigrabiti više ministarstava, ko više vlasti „po dubini“.
Sve ovo je veoma važno ne samo radi aktuelne koristi koju će partija, a partija je u stvari pojedinci koji je čine, izvući iz trgovine mandatima koje je uspjela da dobije (ili osvoje) na izborima, nego i radi pozicioniranja na sljedećim izborima. Što više vlasti osvoji, što izbornim rezultatom što trgovinom pri formiranju vlasti, što više državnih organa, ustanova ali i preduzeća bude imala pod svojom kontrolom, imaće veći potencijal zapošljavanja svojih glasača i drugih mogućnosti da ih nagradi za njihovu odanost, njihovu poslušnost, sve brižno njegujući njihov koruptivni potencijal i urušavajući njihov moral.
Gospodarsko-robovski odnos onih koji su na vlasti i onih koji su im svojim glasovima omogući da budu na vlasti još više biva usložnjen kada vlast biva formiranja pod uticajem, ili čak kontrolom inostranog faktora. Već godinama na takav način formira se vlast i u Srbiji i u Crnoj Gori. Taj „inostrani faktor“ su vodeće evroatlantske države.
Da bi bila „izabrana“ vlast koja će da sprovodi interese ovih falš demokrata, imitatora demokratije, u izborima je dopušteno sve što vodi tom cilju: kupovina glasova, ucjenjivanje i zastrašivanje glasača, pa i krađa pri prebrojavanju glasova, i nasilje ako je neophodno.
Umjesto onima koji su ih izabrali, oni koji su na vlasti poslušni su „inostranom faktoru“ od čije volje im zavisi da li će biti na vlasti, bez obzira od izborne volje građana, te stoga vlast vrše u skladu sa evroatlantskim interesima. Takvo vršenje vlasti očitava se na geopolitičkom planu, ali i na kulturološkom, naučnom, sociološkom, medijskom pa i duhovnom planu. Tako se razara tradicionalni vrjednosni sistem života, na kojem je srpski narod opstao kroz vjekove ratnih i drugih pošasti, i uvodi novi, u suštini novopaganski, koji vodi ka njegovom uništenju, nestanku.
Tom poslušnošću Crna Gora, suprotno volji njenih građana, pokradenim referendumom 2006. godine izdvojena je iz državne zajednice sa Srbijom, 2008. godine priznala Kosovo za nezavisnu državu, 2017. godine uvedena u NATO… Tom poslušnošću Srbija se, suprotno volji njenih građana, odrekla vršenja vlasti na Kosovu i Metohiji, sporazumom sa NATO (Status of Forces Agreement, SOFA) 2014. godine i sporazumima koji su uslijedili, prema riječima američkog ambasadora u Beogradu Kristofera Hila, ušla je u ovaj evroatlantski vojni savez dublje nego njegova tvorevina Kosovo, otvorila se LGBT itd ideologiji…
Na taj način izborni glasovi idu tokovima, rijekama i njihovim rukavcima, koji nemaju nikakve veze sa njihovim „vlasnicima“. To je kapital građana-glasača koji su dali na povjerenje svojim političkim predstavnicima, a oni ga, kao svaki prevarant, oplođavaju za svoj interes a ne za interes onoga od koga su ga dobili.
Na tom odnosu uzrasla je sveprisutna korupcija, kako po vertikali ustrojstva društvene zajednice, tako i po svim slojevima njene horizontale. Korist društva tako biva razdrobljena na korist pojedinaca.
U stvarnosti, demokratija je farsa; izbori su opšteprisutna i društveno prihvaćena prevara.
Radi efikasnije uprave podaničkom državom od strane evroatlantskih gospodara, u praksi je uspostavljen „demokratski apsolutizam“, apsolutizam u uslovima proklamovane demokratije. Ovaj „društveni model“ primijenjen je u Srbiji. Doskora je bio i u Crnoj Gori.
Načelo odvojenosti religijskih zajednica od države engleski filozof Džordž Džejkob Holiok 1846. godine nazvao je „sekularizmom“. Sekularizam isključuje državnu religiju, kao i favorizovanje jedne religije u odnosu na druge.
Po definiciji, načelo sekularizma biva narušeno uticajem religijskih zajednica, pa i bogočovječanske ustanove Crkve, na državne poslove. Uticaj na vlast od strane Crkve, koja obuhvata većinu stanovništva kako u Srbiji tako i Crnoj Gori, kada bi ono poštovalo vrjednosni sistem koji Crkva propovijeda ne bi bilo moguće izbjeći, upravo zbog demokratskog ustrojstva društva kojem i oni pripadaju, u kojem su i oni glasači na političkim izborima, u kojem i oni bivaju birani.
U praksi, načelo sekularizma je narušeno obrnutim uticajem – onih koji vrše vlast u državi na one koji čine Crkvu. Tako je, nadređivanjem materijalnog duhovnom, mamonskog Božijem, preko politike, medija, kulture, školstva… novopaganski zapadnjački vrjednosni sistem penetrirao u Crkvu.
Uticaj državnih vlasti na Crkvu moguć je na bilo kojem nivou hijerahije njenog ustrojstva. Što je taj nivo viši, uticaj vlasti je za Crkvu stradalniji.
Onima koji su u vlasti potrebna je podrška Crkve. Ona im je veoma važna jer njihovi glasači dobrim dijelom čine Crkvu. Zato im je osobito važno da Crkvom upravljaju ljudi koji će unutar nje štititi njihove interese i, po mogućnosti, sprovoditi ih. Iako je u Ustavu SPC zapisano da ona „…samostalno upravlja i uređuje crkvenoverske poslove“, u realnom životu crkvene vlasti bivaju podređene svjetovnim, građanskim, i od pomoći su im ako ne aktivno, a ono tako što im se neće oduprijeti čak ni onda kada rade suprotno interesima naroda koji čini Crkvu, ili uopšte hrišćanskom vrjednosnom sistemu života.
Litijski otpor u Crnoj Gori 2019-2020. godine bio je izuzetak koji je pokazao da je moguće u sekularnoj državi zaštititi interes Crkve. Samim tim što je ovaj otpor bio izuzetak, on je potvrdio da je uobičajeno da se Crkva ne odupire državnim vlastima kada one narušavaju vrjednosni sistem koji ona propovijeda. Tako biva da crkveni klir propovijeda Lazarevu žrtvu zarad zajednice sa Gospodom u vječnosti, ili Jovanovu žrtvu radi istine, a sam tom žrtvom ne živi. Naprotiv.
I pri izboru crkvenih visokodostojnika događalo se, i događa se, da bivaju izabrani oni koji će svoje crkvene nadležnosti vršiti pod uticajem interesa svjetovnih vlasti. Oni koji su izabrani po tim kriterijumima (dakle ne po proklamovanim, nego ovim realnim) potom biraju nove crkvene velikodostojnike. Naravno da će ih birati po istom kriterijumu po kojem su i sami izabrani.
I, kome je narod u Crkvi poslušan bivajući poslušan svojim starješinama? Kome je niži klir poslušan bivajući poslušan višem kliru?
U praktičnom životu Crkve hijerarhijska poslušnost u okviru klira uspostavlja se ne na duhovnoj, nego na materijalnoj koristi. Poslušnost biva nagrađena boljim položajem u Crkvi, parohijom na kojoj se ostvaruju veći prihodi („boljom parohijom“, „bogatijom parohijom“), što znači i bolji stan, bolji automobil, materijalno ugodniji život… Aktivna poslušnost donosi veće materijalne benefite, ali donosi ih i pasivna (ćutanje, „pokrivanje ušima“). I sveštenici izbjegavaju da narodu ukazuju na žrtvenu prirodu vjere, da ga ne bi odbili od sebe „svojom strogošću“ i tako sebe udaljili od izvora novca. Umjesto uistinu pastirskog odnosa prema narodu, korumpiraju narod gladeći mu uši pričicama o ljubavi. Šablonski propovijedaju Jevanđelje i ne trude se da ga svjedoče svojim životima. Nehotice, u narodu umjesto vjere, povjerenja u Boga, pobuđuju – sujevjerje.
Kriterijum uspješnosti u Crkvi nije duhovno uzrastanje i ukrjepljenje naroda kroz nadređenost njegovog duhovnog života materijalnom, nego u broju i krasoti sagrađenih i obnovljenih crkava, prihodima crkve… Slično kao i u građanskom društvu. S tim što je u građanskom društvu, vidjeli smo, hijerarhija poslušnosti izokrenuta naglavačke.
Ovako uspostavljenom poslušnošću, umjesto vrline u čovjeku se njeguje njegova slabost, u suštini njegova neposlušnost Bogu.
Pravoslavnoj crkvi, jedan od tri monaška zavjeta je zavjet poslušnosti. Bespogovorna poslušnost duhovnom ocu je jedna od najvećih vrlina u pravoslavlju. Ona daje velike duhovne plodove, ali samo onda ako je duhovni otac svojim životom bespogovorno poslušan Bogu, ako je duhovni otac podvižnik, ako sam živi ono što propovijeda i čemu podučava svoje duhovno čedo. Poslušanje duhovnom ocu koji živi nošen svojim slabostima, poslušanje je njegovim slabostima.
Institucija duhovništva je ukorenjena u crkvenoj tradiciji, još od rane Crkve. Duhovni oci imali su svoje duhovne oce, ovi svoje… Duhovništvo je vertikala poslušnosti Bogu. U današnje vrijeme ona je vulgarizovana i u praktičnom crkvenom životu je poslušnost pogledu na svijet „duhovnog oca“, njegovom mudrovanju, njegovoj pameti.
Poslušnost Hristu nije moguća izvan liturgijske zajednice, izvan Crkve. Uvjerenje nekih ljudi koji su umislili da su hrišćani da njima „nije potreban posrednik u odnosu sa Bogom“, misleći na sveštenika, da su „sa Bogom u ličnoj komunikaciji“, zabluda je čija cijena je odricanje od spasenja u vječnosti.
Poslušanje Bogu ne može biti ostvareno izlaskom iz Crkve, kao što je to uradio vladika Artemije sa svojim sljedbenicima, ma kolika nepravda u Crkvi bila. Čovjek biva poslušan Bogu noseći na sebi slabosti Crkve, koliko god velika ta njegova žrtva bila, pa bila i sam život u tijelu.
Poslušnost u Crkvi je regulisana i propisima. Oni imaju i kaznene odredbe. Ali, nadasve ona mora biti zasnovana na poslušnosti Hristu, od samog vrha hijerarhijske vertikale pa naniže. U protivnom, „svaki je čovjek postaje sudija religije i sam sebi tumač Svetog pisma“, kako je to zapisao engleski filozof Tomas Hobs 1668. godine. Tako nastaju podjele u Crkvi.
Mudrost svakog čovjeka je da sagleda kome je poslušan, nadasve da sagleda kome je poslušan onaj kome je on poslušan.
Protojerej Jovan Plamenac