Dok sam sedeo u kafani, dim cigarete se spajao sa maglom, a moj um je bio opterećen težinom reči koje su se vijorile u vazduhu: Nikad više ništa neće biti isto. Ova fraza, koja zvuči kao refren neke stare pesme koju niko više ne peva, odzvanjala je u meni dok sam gledao kako studenti, aktivisti, obični ljudi i čak muslimani iz Novog Pazara nose srpske zastave kao da su ih izvukli iz dubina kolektivne svesti. 

Ovo nije bila samo demonstracija. Ovo je bio eksplozivni trenutak kolektivnog buđenja. Studenti su bili ti koji su zapalili fitilj, ali plamen je zahvatio sve nas. Oni su nas podsetili da svet nije ono što smo mislili da jeste. Da smo mi, kao nacija, nosili toliko prtljaga sa sobom da smo zaboravili kako izgleda lagan korak. Nosili smo traume, strahove, predubeđenja, i svaki put kad smo pogledali u budućnost, videli smo je kroz filtere prošlih neuspeha. 

Ali nešto se promenilo. 

Kao da smo konačno shvatili da smo bili zarobljeni u post-traumatskom stresu, gde svaki pakao izgleda dvostruko veći, a svaka grupacija ima svoje podgrupacije. Mi smo bili toliko istraumirani da smo zaboravili da postoje ljudi koji ulaze u svet sa iskrenom radošću i poletom. Ljudi koji veruju u nešto više od sopstvenog opstanka. 

I onda su došli oni noseći srpske zastave. To nije bila samo simbolika. To je bio povratak u svet koji smo izgubili. To je bio znak da možemo biti više od svojih trauma, da možemo da prepoznamo jedni druge preko granica koje smo sami sebi postavili. 

Suze koje su padale nisu bile suze radosnice. One su bile suze suočavanja. Suze koje su nas podsetile na naše nemogućnosti, na naše strahove, na naše propuste. One su bile tu da nas podsete da promena nije uvek laka, ali da je neophodna. 

I dok sam gledao kako se zastave vijore, kako se ljudi grle, kako se suze mešaju sa kišom, shvatio sam da šta god da se desi, nikad više ništa neće biti isto. Srbija se promenila. I ona ide u pravom smeru. 

Možda nećemo videti rezultate sutra. Možda će nam trebati još godina da se oslobodimo tereta prošlosti. Ali jedno je sigurno – mi smo se probudili. I nema povratka na staro. 

Jer, kao što je neko rekao, nikad više ništa neće biti isto. 

I hvala bogu na tome.

Stefan Megić, filolog, pisac, kolumnista, teoretičar pop kulture i glavni i odgovorni urednik portala Glas Ćuprije.