Težak dan.

13. jul. 2025. godine.

Nakon srednjeg veka, 13. jula 1878. godine na Berlinskom kongresu, Srbija je dobila međunarodno priznanje. Tada postadosmo član društva tek 30-ak nezavisnih i međunarodno priznatih zemalja sveta.

Najviša temperatura zabeležena u Berlinu u julu te 1878. godine bila je 20,9 ˚ C. 

U nedelju je u Užicu, 13. jula bilo 34 ˚ C. Vrelo. Na Gradskom trgu u Užicu hiljade gnevnih duša. A Sunce prži, kamen pod nogama peče. Gori nebo i zemlja. Ljudi se rasporedili ispod krošnji drveća, ispod suncobrana koji stoje u baštama kafića i restorana. Nalaze se u prolazima između zgrada, ispod terasa i nadstrešnica, svuda gde ima hlada. U svim okolnim ulicama su ljudi, na terasama, na balkonima, po krovovima okolnih solitera. A na sred Trga minimum 10.000 onih koji su žedni slobode, više nego vode. Veliki broj mladih ljudi. Čini mi se da nikada nisam video toliko mladih ljudi kao ove nedelje u Užicu. Da li je bilo mladih ljudi u Berlinu te 1878. godine? Da li je tada Jovan Ristić, koji je predstavljao Srbiju u Berlinu, mogao da pomisli da će se za 150 godina neki upravitelj Srbije odreći Podrinja zarad 5% rente od rude litijuma? Ili je tada potpisao Berlinski sporazum da bi srpska, a ne turska ili austrougarska policija tukla srpske studente? Dođoše žandari iz cele Srbije da tuku Užičane. A gde dođoše? Nisu došli kod Lava na piće? I znaju li uopšte šta to znači? Dođoše li do Uskokovića prolaza da vide bistu Milutina Uskokovića, tvorca prve srpske gradske pripovetke? Ne? Pa šta ih je to namamilo? Građani, Srbi koji traže pravdu?

U Užicu ovog 13. jula ima utamničenih profesora, advokata, studenata. Nije to turski kazamat ili austrijska kasarna, već srpski zatvor za Užičane koji su svoji i nezavisni, hrabri i slobodni i bez Berlinskog kongresa! To je ona vrsta i onaj deo naroda koji je stvorio slobodarsku Srbiju i  zaradio svoju nezavisnost i međunarodno priznanje. Da podsetim samo, Bugari i tada ostaše vazali.

Užice je puno naroda. Vazduh suši i grlo i pluća, ali pogled bistar i misao jasna u svakoga od prisutnih. Ne gleda se samo ka bini i u rektora Đokića koji govori, već se gleda koliko je energije i rešenosti da se istraje. Prepoznaju se već poznata lica, od Subotice do Niša, od Zaječara do Čačka. Razne su želje prisutnih kako da se istraje u naterivanju sa nerazumnim oligarsima, kako spasiti ono što još od države nije propalo? Različitih je ideja i predloga, ali se jedna želja i poruka može prepoznati u očima i na licima svih prisutnih: „SJAŠI NAM SA GRBAČE, ČOVEČE!“

Nije to u Užicu u nedelju, 13. jula, bila samo borba za puštanje sedmorice uhapšenih, već borba za život u kome može da se diše. Da se slobodno diše, da se slobodno misli, govori i stvara. Užičani, a i njihovi gosti nisu ljudi kojima je svejedno. Stalo im je do ovog grada. Stalo im je i do svih drugih gradova i mesta širom Srbije. Stalo im je do ljudi. Stalo im je do ove zemlje. Tu su rođeni, tu su odrasli i stasali. Tu žive i rade, tu se raduju i tuguju, tu postoje. Tu vole.

Tu, na ulicama, veruju da je svaki čovek slobodan, da je svaki čovek mali kosmos za sebe, da je svaki čovek zaslužio da ima dostojanstven život. Prepoznaju volju i solidarnost jedni u drugima. Za to se bore moji zemljaci i njihovi gosti. Za to, da svako može dostojno da živi od svog rada, da ima čemu da se nasmeje i da ima zbog čega uspravno da hoda.

Jer, zvuči skoro neverovatno, ali od Berlinskog kongresa do danas niko nas kao ova vlast nije tako ponizio. Niko nas nije toliko unazadio, zarobio, učinio zavisnima. Niko nam toliko slobode uzeo nije. Ova pošast je uspela da uzurpira i državu, i Vladu, i parlament, i tužilaštvo, i policiju. Samlela je život mnogima i pretvorila ga u svakodnevno robovanje. Robovanje svemu što je suprotnost životu.

Robovanje moranju. I malom i krupnom moranju. Moranju da se poveća cena struje i cena infostana. Moranju da se plati porez, taksa, kazna. Moranju da se trpi kopanje rudnika po celoj Srbiji. Moranju da se trpi uništavanje Jadra i Mačve zbog nesrećnog litijuma; da se kopa po srpskim grudima, srpskim plućima; moranju da se gleda kako se bahate narodnim parama i prave EXPO za 18 MLRD evra naših otetih para; moranju da se trpe kriminalci na državnim položajima; da se trpi uništavanje prosvete i pljuvanje po profesorima, a veličanje neznalica; moranju da se inženjeri teraju da potpisuju nedovršena i lažna dokumenta i izveštaje. Moranju da slušamo svakoga dana da smo ološ, izdajnici, ustaše i fašisti; moranju da živimo u agresiji, nasilju, prebijanju, otimanju, hapšenju i zatvaranju. Moranju da se trpi korupcija i da nema odgovornosti. Moranju da ovde u ovakvom ambijentu vaspitavamo i podižemo našu decu.

A ta deca pokazuju koliko su zrela! Pokazuju koliko razumeju šta znači biti čovek. Kako je lep voleti svoju zemlju, svoj narod, svoje komšije. Deca koja šire davno zaboravljene emocije, duboko sakrivena ljudska osećanja, deca koja razbijaju strah i smeju se pendreku i sili koja ih prebija, lomi kosti i tamniči. Deci koja veruju jedni u druge. Deci koja su izrasla, u novu fascinantnu generaciju. Generaciju koja je iznikla iz svog mogućeg i nemogućeg zla koje nas je zadesilo. Zbog ove dece je valjda i dobijena nezavisnost na Berlinskom kongresu. Na ovaku budućnost je mislila naša tadašnja kneževina.

E zbog ovakve dece i zbog onakvog moranja Užice je kriknulo: „DOSTA BRE! Malo je ovo i naš život! Malo je ovo i naš grad, naša zemlja!“

Preterali ste, vi dahije i kabadahije. Preterali ste, vi vlasnici tajnih fioka, memljivih ćoškova, tamnih podruma, kupljenih diploma i bespravno izgrađenih objekata. Preterali ste, vi nadmeni i prazni. Preterali ste, vi piromani, vi članovi tenderskih, partijskih i izvršiteljskih komisija.

Preterali ste, vi koji se krijete iza paragrafa, pendreka i marica. Vi koji na ulicu ne izlazite, jer nemate kad da probate sve marcedese, brabuse, audije i maseratije, jer nemate kad da prespavate u svim stanovima, vilama, vikendicama, apartmanima i kućama koje sa mukom i strahom zaradiste. Sa mukom i strahim da imate manje od Simonovića iz Grocke i Jutke iz Brusa.

Svima vama Užice je poručilo sa vrelog asfalta i uzavrelog vazduha da je dogorelo. Nema dalje.

Znam dobro šta mogu ti stameni ljudi Užičani. Znam šta može grad u kome sam se rodio. Može mnogo toga, ali da robuje neće.

Miodrag Gavrilović