Vučić je Dan pobede proslavio u društvu osoba sličnim njemu. Većina njih su neprijatelji demokratije, vladari čvrste ruke, nesmenjivi, autoritarni. Portretna slika učesnika parade u Moskvi ukazuje da deo sveta koji se predstavlja kao „savest čovečanstva koji se bori za tradicionalne vrednosti“ jeste zapravo svet haosa, nasilja, mraka i neslobode. Zašto se Vučić tamo osećao kao među svojima? Pa zato što on po svojoj priprodi pripada takvoj soju ljudi, takvoj viziji sveta, takvoj viziji budućnosti. Zato je Dan pobede ovog 9.maja bio Dan poraza.

Zašto se slavi 9.maj, ko su pobednici, a ko poraženi, šta je pobeđeno, šta je od pobede preostalo protokom vremena?

Nacizam je bio na unutrašnjem planu totalitarna, a na spoljašnjem planu imperijalna ideologija. Hitler je dolaskom na vlast već posle nekoliko meseci uspeo da obesmisli institucije Vajmarske republike, politički i fizički uništi konkurenciju i da umesto demokratije instalira firer-princip. Pogonsko gorivo njegove politike bila je borba protiv unutrašnjeg neprijatelja, protiv „novembarskih izdajnika“, protiv jevrejske zavere i levičarskog noža u leđa zbog koga je 1918.godine Nemačka bila bačena na kolena. On je bio rob svoje mesijanske uloge i iluzije o hiljadugodišnjem Rajhu čiji se temelji grade na grobovima izdajnika. Kada je Nemačku uzdigao na noge ugledao je stare vidike, stare horizonte, stare ciljeve pangermanskih fanatika koji su granice Rajha crtali od Baltika do Kavkaza. Životni prostor i trka za resursima terali su ga da se sprema za ratni pohod na Istok. Prvo je matica morala da obuhvati sve pripadnike germanske nadljudske rase koji su ostavljeni posle zločinačke podele Evrope u Versaju, a u drugom zahvatu toj rasi je moralo da se obezbedi dovoljno zemlje, rude i sirovina kako bi u miru i dugovečno dominirala kontinentom.

Procesi koji prolaze svi neprijatelji demokratije slični su onome što se dešavalo sa Nemačkom tridesetih godina prošlog veka. Svi diktatori opčinjeni su mesijanskom ulogom koja im daje neutaživu volju za moć, svi su robovi iluzije o obnovi nekadašnje veličine svoje države i svog naroda pa sprovode velikodržavnu politiku koja ugrožava prvo susede, a kasnije i ceo svet. Svi veruju da su žrtve velike zavere kojoj se moraju suprotstaviti po svaku cenu, glavni protagonisti zavere su u udaljenim centrima moćni, ali oni najopasniji suzaverenici unutar sistema, rovare, sabotiraju, truju, prete i spremni su na sve.

Dan pobede bi trebalo da se slavi kao dan kada je pobeđen sistem koji je počivao na totalitarnosti i imperijalizmu. Ima li danas totalitarizma i imperijalizma, makar u formi i obliku koji su kompatibilni sa vremenom i okolnostima u kojim živimo?

Naravno, niko ne očekuje da ponovo vidi rimski pozdrav uzdignute ruke, crne ili braon falange sa zastavama i bakljama ili koncentracione logore. Ali, kako objasniti da većina lidera u prvom redu pored Putina ima višedecenijski staž na vlasti, a konkurenicja im je ili na ulicama, ili po zatvorima ili pod zemljom? Još gore, nekada osoba na funkciji koja je sa sobom nosila epitet lidera slobodnog sveta, danas nije siguran da li treba da poštuje Ustav, najavljuje kršenje ustavnih amandmana jer želi i treći mandat, i još uz to za sebe traži bezuslovni imunitet od krivične odgovornosti za sve svoje poteze dok je na vlasti i upravlja najmoćnijom državom i istoriji čovečanstva.

Ako totalitarizam opet pomalja svoju ružnu glavu i ne samo da se vraća sa smetlišta istorije, već postaje globalni fenomen, da li se posle dva užasna rata koja su odnela desetine miliona žrtava ponovo vraćamo imperijalnoj podeli sveta, raštimovanom koncertu velikih sila, zonama uticaja koje suverenitet malih država čini ništavnom zabludom i praznoslovjem?

Tramp najavljuje aneksiju Grenlanda i Paname, Putin već tenkovima širi granice najveće države na planeti, komunistička Kina ne odustaje od Tajvana, Tibeta, a možda i Sibira, dok se svim malim pandanima pomenute nove „velike trojke“, opet javljaju mikroimperijalni snovi koji se po pravilu pretvaraju u košmare.

Šta onda slavimo 9.maja kada nam se pred očima polako gubi slika sveta iz maja 1945.godine i polako ličimo na „eru tiranije“ iz tridesetih godina prethodnog veka? Da li uopšte imamo razloga za slavlje ili nam treba mobilizacija svih preostalih demokratskih snaga, svih onih koji veruju u da je sloboda za svakog preduslov za slobodu uopšte? Evropa, ranjena, izmučena, konfuzna, zarobljena sopstvenom jalovom birokratijom-stoji kao poslednja šansa da ideali sveta za koji smo se borili i izborili mogu da opstanu i da izdrže test surovom vremena, vremena koje polako postaje plen skakavaca.

Da, Vučić pliva kao riba u vodi u tom jatu, u takvoj bari gde je navikao da bude kao parazit uz svog krokodila. On nije ni riba, ni krokodil, već balkanski punoglavac koji imitacijom velikih želi da uveća svoj odraz u iskrivljenom ogledalu i time opčini, zavede ili uplaši Srbe. Zato je on u Moskvi. Ne zbog žrtava Drugog svetskog rata, jer da ga te žrtve obavezuju ne bi nevoljno otimao glogov kolac iz Šapićevih ruku kojim je hteo da Srbe oslobodi vampira iz Kumrovca, jer nije Šapić tek tako poželeo da bude četnički Bili Piton pošto smo se više puta uverili da je bivši vaterpolista retko kada sposoban za komplikovanije intelektualne operacije. Naprednjačka porodica Topalović je glavni poslodavac svih revizionista savremene istorije, svih gubitnika Drugog svetskog rata, svih neostvarenih koljača i planinarskih gibaničara koji su se u međuvremenu maskirali akademskim titulama. On je u Moskvi da zauzme poziciju u novom svetu koji u slobodnom padu srlja u haos. Svet koji zaboravlja da povratkom na „suverenizam“ uvek postoji neko blizu ili daleko od vas koji će taj vaš suverenizam kad-tad osporiti, ugroziti ili poništiti. Primer-dovoljno je samo postaviti suverenistima pitanje o suverenitetu Ukrajine pa da se iz različitih odgovora vide razmere licemerje koje ni eufemizmi ni diplomatija ne mogu da sakriju.

Teba bez ustezanja reći-Dan pobede se ne može slaviti u Moskvi, jer zvanična Moskva danas počiva na totalitarizmu nad ruskim društvom i na imperijalizmu na istoku Ukrajine.

Zašto se Vučić tamo oseća kao na domaćem terenu ne teba objašnjavati. Na nama je na da baštinimo sećanja na dan pobede, već da prvo kod nas dan svane, a sama svetlost biće naša pobeda nad tminom koja nas je okovala.

Dr Aleksandar Dikić